OSHO MONTENEGRO
Jun 2019., broj 39
Tema
NAUKA NOVOG DOBA
Koristite nauku ali nemojte biti korišćeni od nje.
Dobro je da imate moćnu tehnologiju. To zaista pomaže čovjeku da se oslobodi
glupih poslova.
Ja nijesam protiv nauke, moj
pristup je u osnovi naučan. Ali nauka ima svoja ograničenja, a ja se ne
zaustavljam gdje nauka zastaje. Ja nastavljam, ja idem dalje.
Koristite nauku ali nemojte biti
korišćeni od nje. Dobro je da imate moćnu tehnologiju. To zaista pomaže čovjeku
da se oslobodi glupih poslova. To zaista pomaže čovjeku da se oslobodi mnogih
obrobljavanja. Tehnologija može pomoći i čovjeku i životinji. I životinje su
zlostavljane, i one veoma mnogo pate – jer ih koristimo. Mašine ih mogu
zamijeniti, mašine mogu da obavljaju sve poslove. I čovjek i životinja mogu
biti slobodni. Ja želim čovječanstvo koje bi bilo sasvim oslobođeno od rada –
jer u takvom stanju biste počeli da razvijate estetski duh: osjećajnost,
opuštenost, meditaciju. Vi biste postali više umjetnički i duhovniji jer biste
tada imali više vremena i energije.
Ja nijesam protiv nauke, ja
nijesam uopšte anti-naučan. Ja bih želio da svijet ima sve više i više nauke
kako bi čovjeku moglo biti dostupno nešto više mogućnosti, nešto što siromašan
čovjek ne može sebi priuštiti.
Ja
bih volio da svijet bude bogatiji nego što je sada, ja ne vjerujem u
siromaštvo. I mislim da siromaštvo nema ništa sa duhovnošću. Vjekovima je
govoreno da u siromaštvu ima duhovnosti. To je bila samo utjeha. Čovjek je previše
dugo živio u siromaštvu i zato mora da se tješi – inače bi to bilo
nepodnošljivo. On mora da ubijedi sebe da je siromaštvo duhovno. Siromaštvo
nije duhovno, siromaštvo je izvor svakog kriminala!
Po
meni, duhovnost ima sasvim drugačiju dimenziju. Ona je najviša raskoš: kada
imate sve, i kada iznenada uvidite da iako imate sve, duboko unutar vas postoji
neki vakum koji treba ispuniti, neka praznina koju treba pretvoriti u
ispunjenost. Čovjek postaje svjestan unutrašnje praznine samo onda kada
posjeduje sve spolja. Nauka može ostvariti to čudo.
Ja
volim nauku jer ona može stvoriti mogućnost da se religija dogodi. Do sada,
religija se još nije dogodila na svijetu. Mi smo govorili o religiji ali se ona
još nije dogodila. Ona još nije dotakla srca miliona. Samo bi ponekada neka
osoba postala prosvijetljena. Čovjek je živio nereligiozno. Govorio je o Bogu,
svakako. Išao je u hram, u crkvu, u džamiju – ali još njegov život nije pokazao
miris religije.
Ideja
raja izgleda samo kao osveta. Ja želim da ova Zemlja bude raj, a to se ne može
dogoditi bez nauke. Ja nijesam anti-naučan ali nauka nije sve. Nauka može
stvoriti samo okruženje, središte treba da bude religija. Nauka je
spoljašnjost, religija je unutrašnjost. A ja bih želio da čovjek bude bogat na
obije strane: spoljašnjost treba da bude bogata, untrašnjost treba da bude
bogata.
Nauka
ne može obogatiti vaš unutrašnji svijet. To se može postići samo novom
religijom.
The
Dhammapada: The Way of the Buddha
NAUKA I SVIJEST
"Svaki naučnik treba da bude
i meditant."
Izvod iz intervjua sa Oshom koji je uradio
Swami Deva Nitamo (Dr. Federiko Montekuće)
Industrijsko društvo i
naš kulturni sistem je temeljen na nauci. Sav naš komfor i visoki standard
umnogome je diktiran civilizacijom nauke. Ali to nas je takođe dovelo do
uništenja prirode, do trovanja i zagađivanja naše okoline i guranja čoveka u
mehanički način života i stres - što lako može prouzrokovati otuđenje čoveka i
atomsku destrukciju čitave planete. Kako je nauka mogla biti tako nerazumna i
šizofrenična?
Da bi odgovorili na
ovo pitanje, treba da se sjetimo da se nauka rodila kao kultivisana reakcija
protiv praznovjerja i iracionalnosti hrišćanske religije koja je želela da se
sve informacije iz Biblije uzmu kao krajnja istina. Prema tim idejama: sunce se
okreće oko zemlje, a univerzum je stvoren za sedam dana od samog Boga. Težnja
za istinom je genije nalik Galileju, Koperniku i njima sličnim, okrenula ka
revoltu protiv takvih apsurdnosti stvarajući novu nauku koja će bazirati sve
svoje znanje na onome što se može direktno ispitati. Tako je rođen
eksperimentalni metod. Od tada je na nauci da spoznaje realnost bitisanja u
domenu objekta, materijalnosti, sasvim zaboravljajući da, isto tako, svijest i
svjesno postoji kod naučnika u smislu jednog bitnog pitanja "Ko sam
ja?" Shodno dosadašnjem naučnom stavu, taj naučnik može konstatovati:
"Ja sam tijelo, objekat sačinjen od miliona ćelija, atoma i molekula; moja
svijest je samo proizvod mog mozga." Naučnici ne mogu otići iza ove konstatacije, već ostaju
na periferiji svog bića. Oni gledaju na sebe izvana, kao na neki objekat. Oni
nemaju vezu sa svojim bićem, sa centrom vlastite svijesti, te, isto tako, oni
gledaju i na spoljnu egzistenciju i život sa strane. Oni ne mogu doći u duboki
kontakt i sinhronizaciju sa egzistencijom. To su limiti nauke i naučnika. To im
donosi znanje o svim detaljima materijalne stvarnosti, iako i dalje bivaju
ignorantni prema dubljoj prirodi bića - svijesti.
Poslije dugo godina
studija i istraživanja na polju nauke i medicine, došao sam na ideju da
postavim nekoliko pitanja Oshu, koja su bitna za dalji opstanak civilizacije i
njene evolucije. Ovde navodim izvode iz tog intervjua.
P: Po vašem viđenju, može li
nauka biti u službi života i ljudske evolucije?
O: Svaki univerzitet, svaki
naučni institut mora postaviti za veoma bitno da svako ko se obrazuje za
naučnika mora se obrazovati za meditanta. Meditacija bi tako bila preduslov. To
je jedini način da naučnik postane meditant. Tako on može postati svjestan
dubljih stvari u sebi: ljubavi, života, svijesti, i na kraju, vječnosti našeg
bitka.
P: Šta možemo učiniti da
pospješimo ovaj proces transformacije kroz meditaciju na univerzitetima?
O: Vi (sanijasini) možete se
staviti na raspolaganje svakom univerzitetu. Samo jedan sanijasin je dovoljan
da na jednom univerzitetu podučava meditaciju. Taj metod bi se davao
kolektivno, za sve klase naučnika, za studente i profesore. Jedan od vas je
dovoljan sve dok pojedini meditant na univerzitetu kaže da je iskusio to i da
tada može proći kroz bilo koji životni test.
P: Jedan od bazičnih problema
nauke je jezik; zapravo, mnogi naučnici ne vide bitnu razliku između svijesti,
budnosti, svjesnog uma. Želio bih da istaknete razliku između svih ovih
pojmova.
O: Riječi se mogu izraziti
jasno. Nije teškoća u riječima, nerazumevanje dolazi od nečeg drugog, a to je
da naučnik duboko ne veruje da postoji bilo šta unutrašnje. On može to priznati
ili ne, ali ovaj obrazovni sistem mu i ne omogućava ništa drugo do da priznaje
za stvarno samo ono što se može secirati, što se može posmatrati, analizirati;
ono što on može sačinjavati, stvarati, otkrivati njihovu bazičnu konstituciju,
ono što je objekat. Njegov um je sasvim orjentisan ka objektu, a subjektivnost
i nije neki objekat, i ako želi da stavi svoju subjektivnost ispred sebe na
sto, to neće biti moguće. To nije u prirodi subjektivnosti. Stoga, naučnici
otkrivaju sve moguće, samo ne sebe.
Velika barijera
postoji, a ta barijera je da za njega ne postoji unutrašnje. Kada raspoloviš
stijenu, šta nalaziš? Nekoliko kamena. Ako, pak, nastaviš da razbijaš u manje i
manje komade, doći ćeš do molekula, dobićeš atome, zatim elektrone, ali i dalje
nisi došao ni do čega un u t r a, jer je sve to samo objekat. On isto tako želi
da vidi život, a pošto život ne može vidjeti na taj način, on to jednostavno
odbacuje kao nepostojeće. A svijest je još veći problem, jer to ne može čak ni
dotaći, secirati, razotkriti njen sastav. On to jednostavno odbija, to za njega
ne postoji.
Odbiti unutrašnju
stvarnost je veoma nenaučno. Stoga će, kao prvo, naučnik potvrditi egzistenciju
unutarnjeg kao jednu hipotezu. Tada će on postati svjestan da metodologija koja
se koristila za spoljne fenomene ne može poslužiti za unutrašnju stvarnost iz
prostog razloga jer su to dva različita pojma; ne možete koristiti istu
metodologiju za njih.
Treba da otkrijete
novu metodologiju za otkrivanje unutrašnjeg univerzuma, a to je ono što ja
nazivam meditacija. To je ta nova metodologija unutarnje stvarnosti.
P: Da li je to vaša
definicija veze, ta sinteza između nauke i religije?
O: Da. Novi metod je potreban jer
ulazite u novi prostor. Sada više stari metodi ne djeluju. I tako otkrijete u
sebi neki prostraniji univerzum, neki vrijedniji pojam od svih zvijezda na
nebu, jer ljubav i to osjećanje ima višu vrijednost od čitavog univerzuma.
Ali vaši
instrumenti ne mogu uhvatiti život jer su previše grubi. Život je suptilan
fenomen, a vaši instrumenti i metode su površni. Da bi istražili život potrebni
su vam specifični instrumenti, a to je meditacija. I kada jednom postignete takvo
iskustvo, jasnoća će doći o tome šta je um, a što nije, šta je svijest, a što
nadsvijest.
Sada je vrijeme za
nauku da zađe u unutrašnju realnost. Tako će nauka biti kompletnija,
istražujući oba fenomena. Inače, to će uvijek biti nekompletno, nesavršeno, a
poluistine su uvek opasnije od laži. Ako nauka postane sveobuhvatna, totalna,
tada će religija umrijeti jer više neće imati funkciju. Nauka će biti u prilici
da deluje znatno bolje od tih starih, prevaziđenih religija.
U jednu ruku, ovaj
novi naučni pristup uništiće svaki materialistički pristup nauci, a s druge
strane, poništiće takozvane organizovane institucionalizovane religije. Rascjep
između nauke i religioznosti se neće više tolerisati. Taj raskol je učinio
čitavo čovečanstvo šizofreničnim.
Svaki naučnik bi
tako morao biti i meditant. Trebalo bi samo dvadeset godina, i nova generacija
naučnika bi stasala koja bi nam donijela nauku unutrašnje stvarnosti. Tako bi
nauka imala dvije dimenzije: nauku spoljašnje realnosti i nauku unutrašnje
realnosti.
TERAPIJA
POHLEPA
Dovoljno je samo da
shvatite prirodu pohlepe. Ne treba ništa drugo da uradite da bi se oslobodili
toga; pravo razumijevanje će vam pojasniti tu čitavu zbrku.
Čovjek je ispunjen
ukoliko je u skladu sa univerzumom; ako nije u harmoniji sa univerzumom tada je
prazan, potpuno prazan. A iz te praznine dolazi pohlepa. Pohlepa treba da to
popuni: novcem, kućama, namještajem, prijateljima, ljubavima – bilo čime, jer
čovjek ne može da živi u praznini. To je užasavajuće, to je sablazan života.
Ako ste prazni i ako nema ništa u vama, nemoguće je da živite. Da biste
osjetili da imate dosta toga unutar vas postoje samo dva načina: ili ćete se
uskladiti sa univerzumo: tada ste ispunjeni sa svime, sa svim cvijećem i svim
zvijezdama. Oni su u vama isto kao što su i izvan vas. To je istinska
ispunjenost. Ali ako to ne radite, a milioni ljudi to ne rade, onda je lakši
načun da se ispunite bilo kakvim smećem.
Pohlepa jednostavno
znači da osjećate duboku prazninu i želite da je ispunite sa bilo čime; nije
bitno sa čime. Ako jednom to shvatite, onda ne treba ništa da radite sa svojom
pohlepom. Vi treba da radite na vašem povezivanju sa Cjelinom kako bi nestala
vaša unutrašnja praznina. Sa time će svaka pohlepa nestati. To ne znači da
treba da počnete da živite nagi; to jednostavno znači da ne treba da živite
samo sakupljajući stvari. Uvijek kada nešto zatrebate, to ćete moći imati.
Zato postoje mnogi
pravci i mnogi načini da se ispuni praznina, iako se ona nikada ne može ispuniti
do kraja; ona ostaje prazna, a vi bivate tužni jer toga nije nikada dosta.
Uvijek je potrebno više, a zahtjev za time nikada nema kraja. Zato ja pohlepu
ne uzimam kao želju; to je neka vrsta egistencijalne bolesti. Vi nijeste u
skladu sa cjelinom, a samo to usklađivanje sa cjelinom vas može učiniti
zdravim.
Beyond Psychology
MEDITACIJA
MEDITACIJA NIJE KONCENTRACIJA
Meditacija nije
koncentracija. U koncentraciji postoji koncentrisanje sebe i postoji cilj bića
koje se koncentriše. To je dualnost. U meditaciji nema nikoga izvana. To nije
koncentracija. Ne postoji podjele na unutarnje i spoljašnje. Unutrašnje se
preliva u spoljnje, a isto tako se spoljašnje pretapa u unutrašnje.
Demarkacija, granica, zatočenost, tu više ne može egzistirati. Unutrašnje je
vani, vanjsko je unutra - to je nedvojna svijest.
Koncentracija je
dvojna, dualna svijest: to je razlog zašto koncentracija stvara zamor, to je
razlog da kada se koncentrišete osjećate se iscrpljenima. Ne možete se ponovo
koncentrisati makar dvadeset četiri sata jer vam trebaju dani odmora da bi se
sasvim oporavili. Koncentracija nikako ne može biti vaša priroda. Meditacija
vas ne može zamarati, ne može vas iscrpiti. Meditacija može biti stvar cjelodnevna
i stalna – iz dana u dan, iz godine u godinu. To može postati vječnost. To je
samo po sebi relaksacija.
Koncentracija je vaš čin, željeni čin. Meditacija je
stanje bez želja, stanje bez djelovanja. To je opuštanje. Vi samo treba da se
predate svom biću, a to biće je biće svega. U koncentraciji um djeluje shodno
vašoj odluci: vi nešto radite. Koncentracija dolazi iz prošlosti. U meditaciji
ne postoji nekog voljnog čina, neke odluke prije toga. Vi ne činite ništa
posebno, vi samo jednostavno budete. U tome ne može biti nikakve
prošlosti, to je nezatrovano prošlim. To nema ništa ni sa budućim, ono je čisto
od svake budućnosti. To je ono što Lao Ce naziva wei-wu-wei, djelovanje
kroz nedjelovanje. To je ono što bi zen majstor rekao: “Sjedjeti u tišini,
ne činiti ništa, proljeće dolazi, i trava raste sama od sebe”. Zapamtite -
"od sebe" - ništa nije bilo urađeno. Vi nijeste pomagali da
trava raste; proljeće dolazi, i trava raste sama od sebe. To stanje kada
dopustite da život teče sam od sebe - kada ne želite da upravljate, kada ne
želite da namećete bilo kakvu kontrolu, kada ne manipulišete, kada ne
prisiljavate na neku disciplinu, to čisto spontano stanje bez stege je
meditacija.
Meditacija je u
sadašnjosti, u pravoj stvarnosti. Ona je neposredna. Vi ne možete meditirati,
vi samo možete biti u meditaciji. Vi ne možete biti u koncentraciji, ali se
možete koncentrisati. Koncentracija je ljudski fenomen, meditacija je božansko
stanje.
“Narandžasta knjiga”
OSHO
ART
“Moderna umjetnost nije umjetnost. Po prvi put nešto postoji u ime
umjetnosti što nije uopšte umjetnost. To je više terapija nego što je
umjetnost. Samo pogledajte moderno slikarstvo, i odmah ćete se uvjeriti u to
što govorim. Mora da su ti slikari umobolni; oni izbacuju svoje ludilo na
platno. To im pomaže jer opušta neke napetosti unutar njihovog bića. To je
katarza, ali nije umjetnost. To je terapija putem umjetnosti ali nije sama
umjetnost.”
OSHO
HAIKU
*
Kiorai zapisa:
U POLUMRAKU NAKON ZALASKA,
ON SE PENJE KA HRAMU
NA VRHU.
Na Istoku postoje dva trenutka koja su tajanstvena i koja su više od
ičega drugog bliža tajni postojanja. U rano jutro, kada sunce još nije izašlo i
kada iščezavaju zadnje zvijezde, svjetlost je tako prefinjena, jer sunce još
nije došlo, a noć još nije prošla. Taj mali interval se u Indiji zove sandhya. To upravo znači interval,
međuvrijeme, zastoj. U tom prostoru je meditacija lakše ostvariva. A to isto se
ponovo događa i za zalaska sunca. Kada sunce zalazi i kada noć još nije pala,
taj interval je, takođe, dobar trenutak za meditaciju. Bićete iznenađeni
saznanjem da je zbog tih sandhya-sa,
intervala, u Indiji je molitvama dato ime sandhya.
Moj lični osjećaj je da se vaš život osvježi kada noć prođe. Kada
sunce još nije izašlo, egzistencija oko vas je znatno opuštenija, dnevni
poslovi još nijesu započeti. Sjedeći u tišini u tim intervalima, vi možete
mnogo lakše ući u sebe. Stoga je jutro i veče postalo tradicionalno vrijeme za
molitvu.
Kiorai zapisa:
U POLUMRAKU NAKON ZALASKA,
ON SE PENJE KA HRAMU
NA VRHU.
U oskudnoj svjetlosti, kada sunca više nema, njegova svijest
dospijeva do najvišeg vrha hrama. Ali to ne znači da ne možete meditirati i u
neko drugo vrijeme. To se samo u Indiji misli da su ta dva trenutka veoma
podesna – egzistencija je tada veoma blizu vas, dovoljan je samo jedan pogled
unutar vas.
Ali postoje i drugi mistici, na primjer, sufi, koji su otkrili da je
sredina noći najosjetljivije vrijeme da se uđe u tajanstvenost. I oni su u
pravu. Usred noći, kada svi spavaju, kada čak i drveće spava, kada i ptice
spavaju, i kada je čitav svijet u tišini, vi se možete probuditi i samo sjesti
u toj tišini. Otkrićete da je tada lakše ući u sebe. Ali ako znate metod kako
da uđete u sebe, vi možete ući u bilo koji trenutak. Čak i na pijaci, radeći
svakodnevni posao, vi možete ostati meditativni. Nema potrebe da birate
određeni trenutak. Ovaj trenutak je u mogućnosti da vam otkrije stvarnost kao
bilo koji drugi trenutak.
VIDEO
NAUKA
I UNUTRAŠNJE PUTOVANJE
MAJSTOROV
SMIJEH
Stari svještenik
Puper je umro, i samo je neplaćene račune ostavio iza sebe.
Pošto su se doktori,
bolnica i svi drugi naplatili, nije ostalo ništa novca za ukop starog momka.
Zato je baka Natken
odlučila da ode po gradu i zatraži od onih koji su znali svještenika da pomognu
da se obavi pristojna sahrana.
Ona je odmah otkrila
da to nije baš lak zadatak, ali poslije mnogo sati posvećenog rada, njoj je
samo jedan dolar nedostajao za sahranu.
Ona je pogledala
okolo, ali je izgledalo da je svakoga pitala. Iznendada je uočila stranca da
sjedi na autobuskom stajalištu. Čudnovato, ali se pokazalo da je to bio Svami
Deva Kokonat.
Bakica mu priđe i
reče umornim i zabrinutim glasom: "Hoćeš li mi dati dolar da sahranim
svještenika?"
Kokonat skoči,
izvuče svoj novčanik i izvadi nešto novca.
"Damo",
rečeo on, "ovdje je pet dolara. Uzmi ih, i sahrani njih pet!"
Copyright © Osho International Foundation.
za dobijanje e-glasnik na vasu mail adresu
prijavite se na zvanicnu facebook stranu
OSHO Meditativni Trenuci Podgorica
ili na mail: osho.montenegro@gmail.com
Ili se pridružite grupi
OSHO klub Podgorica
OSHO is a registered trademark of Osho International Foundation, used with permission, www.osho.com/
Some material used here (images and text excerpts) is Copyright © OSHO International Foundation, www.osho.com/
