03.04.2011.

Osho E-glasnik mart 2011 br. 32

OSHO MONTENEGRO

OSHO-YU e-glasnik

mart 2011 br. 32


PREDSTAVLJAMO VAM

 

DVADESET PRVI MART je dan Oshovog prosvjetljenja. Taj dan se slavi u svim Oshovim centrima i komunama širom svijeta. Svi Oshovi sanijasini i prijatelji taj dan doživljavaju kao posebnu priliku da se sastanu i proslave uz pjesmu i ples. Mi ćemo tom slavlju doprinijeti objavljujući ovo specijalno izdanje Osho E-glsnika tematski posvećenog PROSVJETLJENJU.

 
 
 
 
MOJE BUĐENJE

Prisjećam se tog sudbonosnog datuma - dvadeset prvog marta 1953 godine. Ja sam radio na sebi tokom mnogih života – uporno sam radio na sebi, lutao, činio sve što se može učiniti – i ništa se nije dogodilo.

Sada shavatam zašto se ništa nije dogodilo. Upravo taj trud je bio prepreka, upravo to opterećenje me spriječavalo, upravo taj poriv za traganjem je bio prepreka. To ne znači da osoba može doseći to bez traganja. Traganje je potrebno ali onda dolazi trenutak kada to traganje treba odbaciti. Čamac je potreban da pređemo rijeku ali tada dolazi trenutek kada treba da izađete iz tog čamca, da ga potuno zaboravite i ostavite za sobom. Trud je potreban, bez truda ništa nije moguće ostvariti. A isto tako, samo sa trudom ništa nije moguće postići.

Upravo prije dvadeset prvog marta 1953 godine, sedam dana prije, ja sam prestao da radim na sebi. Dođe trenutak kada uvidite sav besmisao truda. Vi ste uradili sve što se moglo uraditi, i ništa se nije dogodilo. Vi ste uradili sve što čovjek može uraditi. Što još možete uraditi? U samoj bespomoćnosti čovjek odbaci svako traganje.

Onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kada nijesam ništa tražio, onog dana kada nijesam očekivao da se nešto dogodi, ono se počelo događati. Nova energija se probudila – iz ničega. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo iz sada-ovdje i odasvuda. To je bilo u drveću, u stijenama, u nebu, u suncu i u zraku – to je bilo svuda. A ja sam to tražio veoma uporno i mislio da je to negdje veoma daleko, a to je bilo veoma blizu i baš tu.

Upravo pošto sam za tim tragao nijesam bio u mogućnosti da vidim da je to bilo pored mene. Traganje je uvijek za nečim dalekim, traganje je uvijek za nečim udaljenim – a to uopšte nije bilo udaljeno. Ja sam postao usmjeren ka daljini, i tako izgubio osjećaj bliskosti. Oči su postale uprte ka daljinama, ka horizontu, i tako izgubile mogućnost da vide ono što je upravo tu, što me okružuje.

Onog dana kada je trud nestao, i ja sam nestao, takođe. To je usljed toga što ne možete bitisati bez truda, ne možete bitisati bez želje, ne možete bitisati bez težnje.

Fenomen ega, sebe, nije stvar, to je određeni proces. To nije neka supstanca koja boravi u vama; vi to morate da stvarate svakog trenutka. To je nalik vožnji bicikla. Ako okrećete pedale, ono se kreće, ako ne okrećete pedale, ono će stati. Ono će se malo kretati usljed prošle radnje, ali ako prestanete da okrećete pedale, biciklo zapravo počinje da se zaustavlja. Ono više nema energije, nema više nimalo snage da krene bilo gdje. Ono će ubrzo zastati i pasti.

Ego bitiše samo zato što mi pokrećemo želje, zato što težimo da nešto postignemo, zato što trčimo ispred sebe, uskačemo u budućnost, uskačemo u sjutrašnjicu. Uskakanje u nešto ne-egzistencijalno stvara ego. Pošto je to iskakanje iz ne-egzistencijalnog, to stvara privid. Ono je sačinjeno samo od želja i iz ničega drugoga. Ono sadrži samo žudnju i ništa drugo.

Ego nije u sadašnjosti, on je u budućnosti. Ako ste okrenuti ka budućnosti, ego vam izgleda veoma stvaran. Ako ste u sadašnjosti, ego je privid, on počinje da iščezava.

Onog dana kada sam prestao da tragam ... i nije u redu reći da sam prestao da tragam, bolje je reći da je traganje prestalo. Dopustite da to ponovim: bolje je reći da je to bio dan kada je traganje stalo. Jer ako ja budem to zaustavio, ja ću ponovo biti prisutan. Tada zaustavljanje postaje moj trud, tada zaustavljanje postaje moja želja, a želje nastoje da bitišu na veoma suptilan način.

Vi ne možete zaustaviti želje; vi to samo možete shvatiti. Samo u potpunom razumijevanju to se zaustavlja. Zapamtite, niko ne može zaustaviti želje, a stvarnost se događa samo onda kada želje stanu. Stoga je to dilema. Što da se radi? Želja je prisutna a Bude govore da želje treba zaustaviti, a onda kažu da se želje ne mogu zaustaviti. Što onda činiti? Tako stavljate ljude u dilemu. Oni su zaista u željama. Vi kažete da to treba zaustaviti – u redu. A potom kažete da se to ne može zaustaviti. Što onda treba uradi?

Želje treba shvatiti. Vi ih možete shvatiti, možete vidjeti besmisao toga. Potreban je direktan uvid, potrebno je neposredno prodiranje. Zagledajte u želje, uvidite što je to, i vi ćete vidjeti da je to lažno, vidjećete da to nije egzistencijalno. Tada želja otpadne, a onda istovremeno otpadne i nešto u vama. Želje i ego bitišu u saradnji, oni se dopunjuju. Ego ne može bitisati bez želja, želje ne mogu bitisati bez ega. Želje su ispoljavanje ega, a ego je uvođenje želja. Oni su zajedno, dvije strane jednog istog fenomena.

Danom prestanka želja, ja sam se osjećao veoma beznadežno i bespomoćno. Nije bilo nade jer nije bilo budućnosti. Ničemu se nije moglo nadati jer se svaka nada pokazala kao besmislena, nije ničemu vodila. Vi ste se vrtjelu u krug. To vas je izazivalo, zvalo, stavaralo je nove privide, ono vas je dozivalo: »Hajde, požuri, ti ćeš uspjeti.« Ali koliko god da ste jurili nigdje nijeste stizali.

Usljed toga Bude to nazivaju privid. To je nalik horizontu koji vidite. To samo tako izgleda ali ne postoji. Ako krenete prema njemu, on će izmicati ispred vas. Što više budete jurili za njim, to će on brže odmicati. Što budete sporije išli, on će sporije odlaziti. Ali jedno je sigurno – udaljenost od vas i horizonta ostaje sasvim ista. Vi ne možete umanjiti udaljenost između vas i horizonta čak ni jedan santimetar.

Vi ne možete umanjiti udaljenost između vas i vaše nade. Nada je horizont. Vi pokušavate da premostite sebe sa horizontom, sa nadom, sa ispoljenom željom. Želja je most, most iz snova – pošto horizont ne postoji, vi ne možete izgraditi most ka tome, vi samo možete sanjati o tom mostu. Vi se ne možete povezati sa ne-egzistencijalnim, sa nečim što ne postoji.

Onog dana kada su želje stale, onog dana kada sam to uvidio i shvatio, to je jednostavno postalo izlišno. Ja sam bio bespomoćan i neznadežan. Ali upravo tog trenutka se nešto počelo događati. Počelo se ostvarivati upravo ono na čemu sam radio mnogo života a što se nije ostvarivalo.

Jedina nada je u vašoj beznadežnosti, u vašoj beželjnosti je jedino moguće ispunjenje, a u vašoj neizmjernoj bespomoćnosti iznenada cijela egzistencija počinje da vam pomaže. To je čekalo na vas. Kada je ono vidjelo da vi radite po svome, ono se nije miješalo. Ono je čekalo. Ono može beskonačno čekati jer za to nije potrebna žurba. To je vječnost. Onog trenutka kada nijeste radili po svome, kada ste to odbacili, kada ste nestali - tada je cijela egzistencija jurnula ka vama, ušla je u vas. Tada su se po prvi put stvari počele događati.


Prije prosvjetljenja


Sedam dana sam živio u veoma beznadežnom i bespomoćnom stanju ali u isto vrijeme se nešto počelo ukazivati. Kada kažem beznadežno, ja ne mislim na ono što vi podrazumijevate. Ja jednostavno mislim da u meni nije bilo nadanja. Nada je bila odsutna. Ja ne kažem da sam bio beznadežan i tužan. Ustvari sam bio sretan, bio sam veoma smiren, sjedinjen i usredsređen. Bio sam beznadežan ali u nekom sasvim novom smislu. Pošto nije bilo nadanja, kako je onda moglo biti beznadežnosti? Oboje je nestalo.

Beznadežnost je bila potpuna i konačna. Nada je nestala, a sa njom je nestala i njena druga strana - beznadežnost. To je bilo savim novo iskustvo – biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Ja moram da koristim takve riječi ali to nije bilo negativno stanje. To je bilo sasvim pozitivno. To nije bilo čak ni odsustvo toga, osjećalo se prisustvo. Nešto se u meni prelivalo, preplavljivalo me je. A kada kažem da sam bio bespomoćan, ja ne mislim to bukvalno. Jednostavno kažem da sam bio oslobođen sebe. Upravo to mislim kada kažem bespomoćan. Ja sam prepoznao činjenicu da nijesam postojao, tako nijesam mogao zavisiti o sebi, nijesam mogao stajati na svom tlu – ispod mene nije bilo tla. Bio sam u nekom ambisu... ambisu bez dna. Ali nije bilo straha jer nije bilo ničega što je trebalo štititi. Nije bilo straha jer nije bilo nekoga ko bi se plašio.


Poslije prosvjetljenja


Tih sedam dana su bili dani ogromnog preobražaja, potpunog preobražaja. A zadnjeg dana je prisustvo sasvim nove energije, nove svjetlosti i novog zadovoljstva postalo tako snažno da je bilo skoro nepodnošljivo – kao da sam eksplodirao, kao da sam poludio od blaženstva. Nova generacija na Zapadu ima pravu riječ za to – ja sam bio u stanju otkačenosti, skamenjen od blaženstva. Bilo je nemoguće izvući neko značenje iz toga što se dogodilo. To je bio neki beščulni svijet – teško da se objasni, da se stavi u neku kategoriju, teško da se iskaže riječima, jezikom, nekim objašnjenjem. Svi spisi su izgledali mrtvi, i sve riječi koje su korišćene za to iskustvo su izgledale veoma nejasne, neprecizne. To je bilo tako životno. To je bilo nalik plimnom talasu blaženstva.

Cio taj dan je bio veoma čudan, napet, bilo je to iskustvo rastrojenosti. Prošlost je iščezla, upravo kao da nikada nije pripadala meni, kao da sam samo o tome negdje pročitao, kao da sam to samo sanjao, kao da je to bila nečija priča koju sam čuo ili koju mi je neko ispričao. To je nestalo iz moje prošlosti, bio sam iskorijenjen iz moje lične istorije, izgubio sam vlastitu autobiografiju. Postao sam ne-biće, ono što Buda naziva anatta. Granice su nestale, razlike su iščezle. Um je nestao, bio je milionima kilometara daleko od mene. Bilo je teško da ga uhvatim, sve više i više se udaljavao, a nije bilo težnje da ga zadržim blizu. Bilo je jednostavno nezainteresovanosti za sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nikakve težnje da se nastavi sa prošlošću.

Predveče je postalo tako teško da se to podnosi – škodilo mi je, boljelo je. To je bilo nalik bolovima žene koja počne da se porađa, a žene tada veoma pate – porođajne muke.

Tih dana sam obično išao na spavanje oko dvanaest ili jedan poslije ponoći, ali tog dana je bilo nemoguće ostati budan tako kasno. Oči su mi se sklapale, bilo je teško da ih držim otvorenim. Nešto sam predosjećao, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško reći šta bi to trebalo da bude – možda je to mogla biti i moja smrt – ali nije bilo straha. Bio sam spreman za to. Tih sedam dana su bili predivni tako da sam bio spreman i da umrem, ništa više nije bilo potrebno. Ti dani su bili tako nevjerovatno blaženstveni. Ja sam bio veoma zadovoljan. Čak i da je smrt došla, ja bih je spreman dočekao. Ali sam osjećao da će se nešto dogoditi – nešto nalik smrti, nešto veoma drastično, nešto što bi moglo biti čak i smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće – ali nešto veoma značajno je bilo upravo iza ugla. Bilo je nemoguće da držim otvorene oči. Bio sam opijen.

Otišao sam na spavanje oko osam. To nije bilo ni nalik snu. Sada razumijem što je Patandžali mislio kada je govorio da su san i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom – da ste u samadiju istovremeno sasvim budni i uspavani. Uspavani i budni, cijelo tijelo je opušteno, svaka ćelija tijela je sasvim opuštena, i sve opušteno funkcioniše, a ipak unutar vas gori svijetlost svjesnosti... jasno, neprigušeno. Vi bivate budni a ipak opušteni, rasterećeni ali potpuno svjesni. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a vaša svijest je na najvišem vrhuncu budnosti. Vrh svijesti i dolina tijela se tu susreću.

Zaspao sam. To je bilo veoma čuno spavanje. Tijelo je spavalo a ja sam bio budan. Bilo je veom čudno – kao da sam bio podijeljen u dva smjera, dvije dimenzije; kao da su krajnosti postale sasvim usmjerene, kao da sam bio u obije krajnosti ... pozitivno i negativno su se susreli, san i budnost su se sreli, smrt i život su se susreli. To je trenutak kada možete reći da su se » tvorac i djelo susreli«.

To je bilo neobično. Po prvi put vas nešto protrese do korijena, razdrma vaše temelje. Vi više nikada ne možete biti isti nakon tog iskustva; to unosi novo viđenje u vaš život, novi kvalitet.

Nešto oko dvanaest moje oči su se iznenada otvorile – ja ih nijesam otvorio. San je bio nečim prekinut. Ja sam osjetio ogromno prisustvo nečega oko mene u mojoj sobi. To je bila jedna veoma mala soba. Osjetio sam kako život pulsira svuda oko mene, osjetio sam jake vibracije – skoro nalik uraganu, moćne munje svjetlosti, radosti, eksatze. Ja sam se utopio u to.

To je bilo tako stvarno da je sve drugo postalo nestvarno. Zidovi u sobi su postali nestvarni, kuća je postala nestvarna, moje tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je tada po prvi put postojala stvarnost.

Osho

The Discipline of Transcendence


Pogledajte

OSHO: ABC Prosvjetljenja


BISER


UM JE PIJAN

Stalno se dešava jedna te ista stvar: Isus se pojavi, a mi ne stignemo da ga prepoznamo; Buddha se

utjelovi, ali mi propuštamo shvatiti tko je on. Zašto se to dogada? Kada prosvijetljena bića napuste ovaj

fizički plan, mi onda vjekovima mislimo o njima, i tako se stvaraju religije. Velike svjetske organizacije

stvaraju se oko onih ljudi koje nismo mogli prepoznati dok su bili medu nama. Zašto mi uvijek propuštamo

živog Hrista? To se zaista mora shvatiti, jer greška je sigurno duboko ukorijenjena u ljudskom umu – njegova priroda je takva da smo prisiljeni da idemo iz greške u grešku. Medutim, to uopštee nije pojedinačna zabluda I glupost, nešto što čini ovaj ili onaj čovjek. Sve to od pamtivijeka čini um sam po sebi.Um je ono što se mora shvatiti do kraja. Prva stvar: unutar uma ne postoji sadašnjost - postoje samo

prošlost i budućnost. Sadašnjost je oblast tako tanana da je um jednostavno stigne uhvatiti. U trenutku kada um zgrabi sadašnji trenutak, on se već pretvorio u prošlost. I tako je umu preostalo samo da se sjeća prošlosti, da priželjkuje budućnost, ali ne i da vidi sadašnjost. Prošlost je nepregledna, baš kao i budućnost, dok je sadašnjost veoma suptilna, atomska - sadašnji trenutak se izgubi prije no što ga uopšte i postanemo svjesni. Vi niste dovoljno svjesni. Potrebna je strahovita snaga svjesnosti da bi se spazila sadašnjost. Morate biti apsolutno budni - bez toga kvaliteta nemoguće je pojmiti sadašnjost. Vi ste oduvijek opijeni venom prošlosti ili buducnosti.

OSHO

Mustard seed

TERAPIJA


„ Funkcija terapeuta je, ako neko ode iza granice normalne ljudskosti, da ga vrate natrag. To nije lak posao. Za to su potrebne godine, i samo veoma bogati to sebi mogu priuštiti. Potom, takođe, uspjeh uopšte nije siguran, jer i ta osoba koja ga liječi potiskuje svoje ludilo.

Psihoterapija nije postigla mnogo za čovječanstvo. Ona to i ne može.“



Preporučujem vam da započnete da tražite ljubav, a ne neposredno

Boga. Ako neposredno tražite nekog Boga on će biti samo

vaša mašta. Biće hinduistički ili muslimanski Bog, ili hrišćanski

Bog; to neće biti pravi Bog. Tražite preko ljubavi jer o ljubavi postoji

jedna lijpa stvar koja ne važi za Boga. Ljubav nije ni hrišćanska, ni

hinduistička, ni muslimanska. Ljubav je naprosto ljubav bez ikakvih prideva.

To je nešto naročito lepo o ljubavi. Ako čovečanstvo počne

da traži ljubav umesto Boga, lako možemo da stvorimo veliko bratstvo

od ljudskog roda.

Osho

MEDITACIJA


Ples kao Meditacija

Nestani u plesu

Zaboravi plesača, centar ego-a.Postani ples. To je meditacija. Pleši tako zanijeto da potpuno zaboraviš da "ti" plešeš i da počneš osećati da si ples. Podeljenost mora nestati, jer samo tako nastaje meditacija. Ako podeljenost ostane tada je to vježba: dobra, zdrava, ali se ne može reći da je spiritualna. Tada je to jednostavno ples. Ples je kao takav jedna dobra stvar. Posle njega si osvežen, mladi. Ali to još nije meditacija. Plesač mora da ode kako bi ostao samo ples. Šta da se, dakle, radi? Budi totalno u plesu, jer podijeljenost može postojati samo dok nisi totalno u njemu. Ako budeš stajao po strani i gledao svoj sopstveni ples, podeljenost će ostati: ti si plesač i ti plešeš. Tada je ples samo akt, nešto što ti radiš. On nije tvoje biće. Unesi se dakle totalno u njega, nestani u njemu. Nemoj ga gledati sa strane. Nemoj donositi sudove o njemu.


MAJSTOROV SMIJEH


Izašao je oglas: “Traži se noćni čuvar”. Već poslije pola sata od isticanja plakata, na vrata je

zakucao čovjek vrlo krhkog izgleda djelovao je slabo, ispijeno, neuhranjeno, a bio je, uz to, i dosta nježan; ponizno je držao glavu..

Menadžer ga je pogledao skoro sa zaprepaštenjem, i kada mu je taj polumrtav čovjek rekao da je on došao kako bi dobio posao noćnog čuvara, ovaj mu je pokroviteljski odgovorio: “Da, dobroste obaviješteni, nama zaista treba noćni čuvar, ali osoba koja nikome ne vjeruje, pogotovo noću, netko tko je od rodenja skeptik. Uglavnom, potreban nam je netko tko neće imati povjerenja ma što vi radili, tko stalno sluša što se dešava oko njega. Takav čovjek nam je zaista neophodan, i on mora biti maltene neurotik koji, kada se razjari, potamni i ima lice samog đavola”.

Čovjek je ustao i, napuštajuci kancelariju, dobacio upravniku: “Znate što - ako su takvi uvjeti

za primanje noćnog čuvara, ja imam jednog koji u potpunosti odgovara vašem opisu. Poslati ću vam moju ženu”.

OSHO GOVORI


Meditacija Nije Dio Vaše Biologije – nego vaša Sloboda

Uputstvo: aktivirajte video, kliknite na CC i odaberite jezik

Ukoliko želite da primate glasnik na vašu adresu samo nam posaljite svoj e-mail

Kontakt: osho.montenegro@gmail.com



Saputnici