OSHO E-GLASNIK br. 4

OSHO MONTENEGRO

RELIGIJA NIJE TRADICIJA

Ljudi su konvencionalni, konformistični, tradicionalisti. A po meni, religija je buntovništvo- buntovništvo protiv svih konvencija, svih konformizama, protiv svih tradicija. Religija nikada nije tradicija, ne može biti tradicija. Nauka može biti tradicija, ali religija nikada ne može biti tradicija. Nauka i jeste tradicija. Prisjetimo se Njutna, na trenutak samo pomislimo da nije bilo Njutna... ni Albert Ajnštajna ne bi moglo biti. Ajnštajn je bio moguć samo posle Njutnovog rođenja. Prvo se Njutn morao dogoditi. Zato je nauka tradicionalna, to je jedan stalni kontinuitet. Izvadi samo jednu ciglu iz te tvorevine i čitavi zamak nauke će pasti.
Moje prisustvo je moguće i da nikada nije postojalo Hrista. Ja sam tu ne zbog toga što je bilo Mahavire, Patanđalija, što je bilo Bude, Konfučija ili Lao Cea. Religija nije kontinuitet; to je individualni fenomen, to je lično rascvjetavanje. Ti se možeš prosvijetliti iako možda nijesi svjestan da se to dogodilo nekome prije tebe. Ti nijesi povezan sa prošlošću na način na koji je povezana nauka. Zbog toga se događa da, kada jednom nešto bude otkriveno, postaje vlasništvo svih.
Ajnštajn je radio naporno trinaest godina da otkrije teoriju relativiteta; ti sada to sve možeš pročitati za jedan čas - nema potrebe da to iznova otkrivaš. Edison je godinama predano radio, skoro tri godine, da bi otkrio prvu električnu sijalicu; sada vi možete proizvoditi te sijalice, nije ponovo potreban Edison. Obični radnici koji ništa ne znaju o elektricitetu mogu to proizvoditi- oni to i proizvode.
Ali religiozne istine su nešto sasvim drugo: ti ih moraš otkrivati uvijek iznova. Ono što je Buda otkrio ne postaje automatski i sveopšte vlasništvo. To umire sa njim, to nestaje sa njim; to je samo jedno individualno iskustvo, lična aroma. U tome je ljepota religije: da se to nikada ne može naći na prodaji na pijaci. Možda se nauka može naučiti u školama, fakultetima i institutima; religija se ne može učiti. Ona se uopšte ne može naučiti; ti se ne možeš informisati o religiji. Ti možeš samo to lično otkriti.
Da, vi možete dobiti inspiraciju, ali inspiracija nije i informacija. Vi možete biti inspirisani prisustvom Bude, možete biti zapaljeni. Vi možete dospjeti do žarke žudnje da budete nalik Budi, ali vi morate sve to sami da razotkrijete. I vi to ne možete prenijeti na svoju djecu kao neko nasljedstvo. Sve što možete dati, sve što možete doprinijeti je da mu približite snažnu žudnju za istinom- to je sve, ali to nije i sama istina. Odatle je veoma teško masama da shvate što ja govorim. To je bilo teško i kada je Buda bio živ, bilo je teško i kada je Isus bio ovdje- uvijek će to biti teško - jer mase žive u skladu sa prošlošću. One se vraćaju, stalno se povraćaju tradicionalnom načinu razmišljanja. Njima je unaprijed rečeno što je ispravno a što nije; rečeno im je bilo da li Bog postoji ili ne, i oni su sve to naučili. Oni su tako dobili previše informacija pa im je um prepun svega toga, puni su takvog znanja; sada misle da sve to već znaju.
Zato kada neko dođe i donese neku novu objavu na svijet, kada neko nešto novo objavi, kada neko objavi da je otvoreniji za Boga, da je postao posrednik sa Bogom, narod se uznemiri. Njihove predodžbe se ispolje; njihovi stari koncepti bivaju dovedeni u opasnost; štaviše, oni počnu osjećati:" Ako je ovaj čovjek u pravu, onda smo mi svo vrijeme bili u zabludi- i ne samo mi već i naši preci, naši očevi." Sve to se usmjeri protiv njihovog ega. Oni se tako radije vraćaju svom egu nego da pogledaju u istinu. A onda, shodno njihovim predodžbama, oni čuju nešto što uopšte nije bilo rečeno. Ja kažem jednu stvar, a oni odmah to sebi objasne u sladu sa njihovim idejama. Oni to ne žele saslušati u tišini; oni to propuštaju kroz razne filtere njihovih misli.
Na primjer, ovdje sjede zajedno jevreji, mohamedanci, hindusi, hrišćani, džaini, budisti, siki- sve vrste ljudi se ovdje sakupljaju. Misliš li da kada nešto kažem jevrejinu, on to isto čuje kao džain, da muhamedanac isto čuje kao i hrišćanin, da budist isto čuje što i hindus? Nemoguće! Muhamedanac ima svoje ideje...Kada, na primjer, ja govorim o ponovnom rođenju, hrišćanin, jevrej i muhamedanac su tada obazrivi- nesvjesno su na straži- jer je njima bilo rečeno da samo jedan život postoji; oni ne mogu povjerovati da postoji mnogo rođenja i mnogi životi. Ali kada govorim o toj temi, hindusi su zadovoljni, sasvim saglasni. I budisti su saglasni, i džaini su saglasni, sasvim saglasni; ne postoji tada nekog problema u njihovom umu. I ne samo da se u tome slažu sa mnom- oni su srećni jer im izgleda kako se ja slažem sa njima! A to je tako i sa svim drugim stvarima.
Riječi ne posjeduju sasvim određeno značenje; one to ne mogu imati, inače bi svaka verbalna komunikacija bila veoma naučna. Riječi imaju mnoga značenja, mnoge prostore, zato kada čuješ neku riječ ti tome možeš dati boju tvog uma. Ti to čuješ u nekom tvom ličnom prostoru, na neki svoj privatan način; ti posjeduješ svoje osobeno značenje. Kada ja govorim o Bogu, budisti se odmah zaustave u slušanju, prestanu slušati o tome. To se dogodi sasvim automatski- oni se automatski okrenu. Bog? Buda im je govorio da su to besmislice, da su to besmislene ideje, i da to treba da bude tako. I ne samo Buda- tokom dvadeset i pet vjekova mnogi drugi mistici, koji su dospjeli do vrhovnog, su im govorili da Bog nije tu. Ali hindusi, muhamedanci, hrišćani i jevreji su bili sasvim saglasni i sretni jer, naravno, ja govorim o Bogu- o njihovom Bogu! Džaini i budisti tada neće biti sretni; oni ne vjeruju u Boga.
Kada govorim o duši, džaini će biti sretni, hindusi će biti sretni, biće muhamedanci sretni, i hrišćani, i jevreji, ali budisti neće biti zadovoljni. Samo oni ne vjeruju ni u dušu. Oni kažu da ne postoji individualno biće; sve je u pokretu i promjeni. Upravo nalik Gangu koji se mijenja svakog trena, isto kao što ti ne možeš zakoračiti u istu rijeku dva puta, ne možeš sresti istu individuu ponovo. Ništa nije stalno, baš ništa. Sem promjena, sve se mijenja. Zato budisti, kada ja počnem govoriti o Bogu ili duši, prestanu da me slušaju. Oni kažu: "To nije za nas, nije nama upućeno." Oni to ne rade svjesno- to su samo automatska, nesvjesna reagovanja, shodno njihovim navikama, običajima, uslovljavanjima.
Nema puno ljudi koji su protiv mene: stvarni razlog njihovog protivljenja je u tome što oni ne razumiju ono što govorim ili čuju nešto što uopšte nije ni bilo rečeno. Oni uopšte nijesu svjesni što ja ovdje radim. Oni nikada ne dođu ovdje. Oni to zaključuju shodno napisima iz novina. Neki trećerazredni novinar ovdje dođe i zapiše nešto- što on može napisati o meditaciji? On nikada nije meditirao.
Pogledajte samo te gluposti svijeta! Vi nećete poslati nekog novinara da obavještava o nekoj operaciji ako on ne zna ništa o medicini- ili ćete to uraditi? Ako se odvija neka konferencija o hirurgiji, vi ćete poslati novinara koji poznaje tu oblast; samo on može o tome izvještavati. Ako fizičari naprave neki skup, čitaju se dokumenta i o tome se diskutuje, ti pošalješ nekoga- treba da pošalješ nekoga- nekog eksperta koji poznaje fiziku. A moderna fizika je jedan veoma razvojni fenomen, potrebne su godine studija za to. Taj pojedinac mora biti i fizičar ako želi objektivno da izvještava. Ti se ne možeš u tome osloniti na nekog običnog novinara koji izvještava o političkim temama i njihovim razmiricama. Ti ne možeš poslati istog novinara da piše o fizičarima; tamo treba da pošalješ posebnu osobu ili moraš da angažuješ fizičara da piše o tom skupu jer će samo on to sve moći razumjeti.
Rečeno je da je za Ajnštajnovog života samo dvanaest osoba u čitavom svijet znalo što on govori. Ko je tada mogao izvještavati o njemu? Samo neko od tih dvanaest osoba je mogao nešto napisati kako bi bilo dostupno razumu širokih masa. Ali kada vi šaljete novinara ovdje, nikada ne sumnjate, nikada ne provjeravate da li je on bio meditant, da li će on znati nešto o meditaciji, nešto o yogi, o sufizmu, o tantri, zenu, o tao. Ne, ti to nećeš zahtijevati. Bilo ko će za tebe biti dobar da napiše nešto o svim tim raznolikim temama. A čitaoci, običan narod, ovise o njihovim izvještajima jer nijesu nikada u svom životu meditirali. Oni nikada nijesu imali ni jedan tren meditacije u svom životu. Oni ništa ne znaju o stanju bez uma. Oni ništa ne znaju o tim pauzama, intervalima tišine, tim prostorima kada um nestaje, kada ego nestaje, kada i vrijeme iščezava. Kako on može sve to razumjeti? Samo da gledaš ljude kako u tišini sjede, možeš li to tako spoznati? Ako neko sjedi u tišini sa zatvorenim očima, ti ga možeš slikati, možeš dobiti njegovu sliku ali ne možeš dobiti sliku njegovog unutarnjeg događanja. Ti možeš vidjeti ljude kako plešu, možeš ih vidjeti kao sufije kako plešu vrtnju derviša; ti ih tako možeš vidjeti i objaviti da si vidio ljude kako plešu, kako skaču, ali kako možeš znati što se tada događa u njihovom unutarnjem svijetu?
Ti moraš učestvovati! Moraš sebe otplesati. Ti ćeš tako dobiti okus toga. Samo tada ćeš biti sposoban da objaviš nešto o tome- i to samo nešto, nikako sve, jer je sve nemoguće opisati; to se ne da iskazati. Onda ti ljudi koji ne razumiju taj događaj, njihov izvještaj može biti samo senzacionalan. A onda mase to pročitaju, a oni, inače, sve čitaju u skladu sa svojim poimanjima, i tada je neizbježna pogrešna konotacija, tada se slažu pogrešni zaključci jedan na drugi...sloj nad slojem zabluda! Ja sam sigurno čovjek kojeg u ovom trenutku najnejasnije tumače u svijetu!
Mene mogu shvatiti samo oni koji su u dubokoj ljubavi, u dubokom povjerenju sa mnom. Ja mogu biti shvaćen samo od onih koji su spremni da stave svoj um na stranu. U takvom stanju tišine, nešto iz mene će taći tvoje srce, nešto će pokrenuti proces poimanja.

OSHO
The Book of the Books, Vol. 2
(c) Osho International Foundation

RELIGIOZNOST:

RAST I PREOBRAžAJ


Rast znači da se rađaš svakog dana. Rođenje ne prestaje onog dana kada si se rodio- toga dana samo ono počinje; to je samo početak tvog rođenja. Onog dana kada si izašao iz tijela svoje majke, toga dana nijesi bio rođen, ti si tada samo počeo da se rađaš; tada je započeto tvoje rođenje: to je samo bio početak. Čovjek se rađa sve do smrti. Tvoje rođenje se ne događa u jednom trenutku. Proces tvog rađanja se nastavlja u dugom periodu vremena od sedamdeset, osamdeset, devedeset godina, onoliko dugo koliko živiš. To je kontinuitet.
Svakoga dana ćeš osjećati radost- raste novo lišće, nove grane, novo cvijeće, nove travke, drveće se izdiže sve više i više da dotakne nove prostore. Ti ćeš biti vođen u dubinu, u visinu, dostizaćeš svoje vrhunce. Rast nije bolan. Ali on će ponekada i biti bolan- to je zbog tebe, zbog tvojih pogrešnih uslovljavanja. Tebe su učili da ne rasteš; učili su te da ostaneš kakav si, da budeš statičan, govorili su ti da se vežeš za poznato i odomaćeno. Zbog toga uvijek počneš plakati kada ti neko oduzme nešto poznato iz ruku. Igračka se razbila, ono što te smiruje je izgubljeno. Zapamti, samo ti jedna stvar u tome može pomoći: svijest- ništa drugo. Rast će ostati bolan sve dok ne prihvatiš život sa svim njegovim uzletima i padovima. I ljeto i zima se moraju podjednako prihvatiti.
Ovo ja nazivam meditacijom. Meditacija je kada se isprazniš od svega onoga što je staro i što su ti govorili, što su ti radili. Tek tada ćeš vidjeti. Ili, bolje reći, tada je uviđaj: rođenje novoga. Ali ti moraš proći kroz mnoge boli, mnoge agonije. To je zbog toga jer si živio u jednom određenom društvenom sistemu, u određenom kulturnom miljeu- hinduističkom, muhamedanskom, hrišćanskom ili indijskom, njemačkom, japanskom. To su samo različiti načini izbjegavanja boli, i ništa drugo. Ti si bio dio jedne kulture, zbog toga je tvoj razvoj bio bolan- jer kulture pokušavaju da ti onemoguće da rasteš; njima je stalo da ostaneš nezreo, da ostaneš mlad. Oni ti ne dopuštaju da se razvijaš psihološki kao što se razvijaš fiziološki. Jedna zrela osoba će biti u mogućnosti da sagleda sve te besmislice- takva osoba će biti sposobna da sve to prozre. I ta osoba se neće moći prisiliti da bude sluga.
U Sovjetskom Savezu su mlade ljude prisiljavali da ostanu nezreli, mladi. Inače bi oni odbacili tu suludu vlast koja tamo postoji, oni bi odbacili taj totalitarni diktatorski režim- kada bi mogli odrast, oni ni jedan tren ne bi trpjeli takvu vlast. Sovjetska vlast ih je tako prisiljavala da ostanu nedorasli- ovisni. To ja podrazumijevam pod pojmom "nedorasli" - ostati zavisan. Zbog toga zemlje postaju "otadžbine" ili "majka domovina". Zašto otac i majka? Što država ima sa majkom ili ocem? Postoji neke logike u tome. Nijedan otac ne želi da njegov sin odraste jer kada odraste, on ide svojim putem. Nijedna majka ne želi da joj kći odraste; kada odraste ona odlazi od kuće. Svaka majka nesvjesno nastoji da kćerku zadrži kod sebe, da ne postane zrela. Tako će kći uvijek gledati na majku; uvijek kada je u nevolji ona će tražiti majku.
Porodica je oslonjena na ovisnost, i društvo je utemeljeno na zavisnost- oboje ovise o tvom sluganstvu koje je moguće samo ukoliko ste nezreli i nedorasli. A oni se trude da takvi ostanete. Zbog toga se javlja bol. Bol nije zbog rasta već zbog tvoje kulture, tvog društva, vaših religija koje ulažu znatne "investicije" u vas i ne dozvoljavaju da odrastete.
Preuzmi svoje biće. Suoči se sa svojim bolom i odbaci sve vrste obrobljavanja- jer samo ukoliko ste slobodni od svih obrobljavanja bićete u mogućnosti da pjevate svoju pjesmu i da plešete svoj ples. To je upravo smisao molitve. Ako ste sposobni da pjevate pjesmu svog srca, vi ste ispunjeni. Tada ste nalik drvetu koje je procvjetalo.

U proljeće, mnoštvo cvijeća; a u jesen,
mjesec žetve.
Ljeti, osvježava lahor; a zimi,
snijeg.
Ako nebitne stvari ne opterećuju tvoj um,
svako doba je dobro doba.

To je jedno zen kazivanje. "Ako nebitne stvari ne opterećuju tvoj um..." Rast je bolan jer ti nosiš previše nebitnih stvari u svom umu. Ti si ih trebao već davno odbaciti. Ali tebe još niko nije učio da to treba odbacivati, tebe su samo učili da sve sakupljaš- nebitno, beznačajno. A pošto nosiš mnogo nepotrebnog tereta, odatle je i tvoj razvoj otežan. Inače bi rast bio lak, kao kada se otvara pupoljak na ruži.
Postoje mnogi ljudi koji čak slušaju svoj unutarnji glas.Taj unutarnji glas je samo koještarija.To su samo fragmenti tvog uma; to nema nikakve vrijednosti. Zbog toga ti pomisliš da ponekada čuješ neko unutarnje vođstvo ili da čuješ Učitelja iz daljine- Majstora KH ili neki duh, neki tibetanski duh- i ti nastaviš da zamišljaš te stvari. Ti ćeš tako samo zaluđivati sebe. To su samo fragmenti, djelići uma. Ako ti budeš slijedio te fragmente, ti ćeš poludjeti- jer će te tako jedan dio tebe vući na jednu stranu, a drugi na drugu stranu. Ti ćeš tako padati nadolje. Zapamti, to je neuroza- a ti moraš da naučiš da slušaš sve svoje glasove. Nemoj vjerovati nijednom. Samo vjeruj tišini. Nemoj vjerovati nijednom glasu jer su to glasovi uma. A ti nemaš samo jedan um, ti posjeduješ mnoge umove. Ta zabluda je istrajna- a mi mislimo da imamo samo jedan um. To je loše.
Vi imate mnogo umova. Ujutro je jedan um na vrhu. Oko podna je drugi um voditelj, a naveče treći- vi tako imate mnogo umova. Gurdžijev za to kaže da imate mnogo slugu. Mahavira tvrdi da ste izdijeljeni. Vi ste čitava masa! Ako bi ti slušao sve te svoje unutarnje glasove i slijedio ih, to bi uništilo čitav tvoj život...Ti bi poludio. Ako to nastaviš, ti ćeš sigurno poludjeti. A ti me pitaš:" Što da radim?" Ti ne treba da radiš ništa u skladu sa tim glasovima. Ti ćeš samo čekati da se tišina javi. Promatraj to- indiferentan, prazan, udaljen. Samo jednostavno gledaj, osmatraj to bez ikakvog poistovjećenja sa bilo kojim glasom. Biće ti potrebno nešto vremena da stvoriš distancu jer su to glasovi koji su veoma zadovoljavajući, to su glasovi koji udovoljavaju tvom egu.

Jedan je čovjek pozvao prijatelja na čaj. "Sinoć sam meditirao i ukazao mi se anđeo koji mi je rekao da sam odabran od Boga za novog proroka." Prijatelj ga na to zapita:" Ali zašto baš ti?"
Čovjek mu na to odgovori: "I ja sam ga to upitao. On mi je rekao da je to zbog toga jer sam ja prokleto lakovjeran."
Nemoj vjerovati nikakvom glasu. Ostani samo isprazan, samo gledaj. A promatrajući, to će sve nestati- jer ako ti ne bivaš poistovjećen sa time, ti ga nećeš prizivati ni udovoljavati mu. A kada svi glasovi nestanu, kada se ta buka smiri, tada samo beskrajna tišina ostaje. Ta tišina je glas Boga. Zapamti, Bog se ne objavljuje sem putem tišine, on se samo tišinom oglašava. On nikada ništa ne govori. Tu nema šta da se kaže; tu ne postoji verbalne komunikacije. Ali ta tišina, ta ogromna tišina, ti daje jasnoću, daje ti svjetlost, pruža ti mogućnost da se pravilno krećeš kroz život. To ti ne daje nikakva uputstva, smjerove, mape, to ti ne obezbjeđuje nikakvo uvođenje- ništa od toga. To ti samo daje oči da bi mogao vidjeti svoj put. Tada se ti počneš kroz život kretati svojim očima. Obično se ti krećeš zaslijepljeno. A slijepi čovjek treba vođenje, slijepac treba glasove, on treba mape. Čovjek koji ima oči ne treba ništa.
Bog ti dolazi u tišini. Bog je tišina. Zapamti ovo: samo vjeruj tišini i ničemu drugome. Inače ćeš se ponovo zaplesti u um. A biti zapleten u um znači biti u velikoj nevolji i jadu. Biti slobodan od uma znači spoznati blaženstvo, znači spoznati blagodet.

OSHO
The Revolution
(c) Osho International Foundation



MAJSTOROV SMIJEH

Zgodna studentkinja je nervozno došla ljekaru i tražila od njega da obavi jednu neobičnu operaciju: da otkloni hiruškim putem veliku naslagu zelenog voska sa njenog pupka.

Vidjevši to kao škakljiv zadatak, ljekar je upita:

"Kako se to dogodilo?"

"Pa, vidite doktore," reče djevojka, "moj prijatelj obožava da jede uz svjetlost voštanice."