24.12.00

OSHO E-GLASNIK Br. 3

OSHO MONTENEGRO


PRVI SUSRET SA MAJSTOROM

U dva sata stižem u bungalov gde je smešten. Već je mnogo ljudi došlo i čeka da Ga vidi. Njegov sekretar dolazi i ljudi počinju da ulaze u Njegovu sobu. Jedan po jedan. Izlaze većinom za dva-tri minuta. Sad ulazi žena ispred mene - ja sam sledeća. Samo da bih videla način na koji ulazi kod Osha, zavirujem kroz prozor. Osho sedi na sofi, a pod je prekriven ćilimom. Žena se klanja pred Oshom, dodiruje mu stopala i seda na pod. Kažem sebi: "Ovo je, izgleda, pravi način da mu se priđe." Srce mi uzbuđeno tuče a istovremeno je obuzeto i nekim nepoznatim strahom. Za nekoliko trenutaka, žena izlazi, a ja ulazim u sobu.
Osho me pozdravlja širokim osmehom. Jednostavno sve zaboravim i kao da me nešto privuče ka Njemu, zagrlim Ga, a On to prima sa takvom ljubavlju da osećam da nisam samo ja ta koja je našla Njega, nego da je i On našao svoje izgubljeno dete. Izgleda veoma srećan i smešta me da sednem na sofu, sa Negove leve strane. Svojom levom rukom miluje mi leđa, a desnu je stavio u moje ruke. Gledam u Njegove oči - tako su pune svetlosti i ljubavi i osećam da znam ovog čoveka čitavu večnost. Svojim magičnim dodirom učinio je čudo i vraćam se u normalno stanje iz onog osećanja umiranja od kada sam čula Negov govor, prošle noći.
Pita me čime se bavim, ali sam nesposobna da odgovorim. On kaže: "Ne brini, sve će biti dobro.” Sada mogu da govorim pa mu kažem da radim u transportnoj kompaniji u Bombaju.
Pita: ”Da li bi htela da radiš za mene?” Ni neznajući šta to znači, ja klimnem glavom.
Poziva sekretara, predstavlja me i kaže mi: "Obrati se njemu.”
Za sekundu se dižem da odem, načinim dva-tri koraka, pa se opet okrenem da Ga pogledam. On se jednostavno smeši, a ja se vraćam i sedam na ćilim kraj Njegovih nogu.
On kaže: "Zatvori oči” i postavlja svoje desno stopalo na centar mog srca. Osećam neku energiju kako iz Njegovog stopala utiče u moje telo i moj um se prazni - samo čujem zvuk svoga daha. Osećam da se vreme zaustavilo. Možda je to trajalo samo nekoliko trenutaka kad Ga čujem kako kaže: "Vrati se… polako otvori oči”. On sedi zatvorenih očiju. Polako ustajem i kliznem iz sobe sa svojim srcem koje pleše od radosti. Ovo je kao da sam pronašla izgubljeno blago.

(iz knjige “Sto priča za deset hiljada Buda”. Autobiografska ispovjest Ma Dharma Jyoti, jedne od prvih Oshovig učenica sa početla šezdesetih godina.)

SUMNJA ILI VJERA


Pitanje: "Osjećam da nijesam ni osjećajan ni intelektualan tip čovjeka. Ja sam pomiješani tip. Mogu li koristiti dvije različite tehnike? Molim Vas da me uputite."

Ovo je značajno pitanje. Mnoge stvari treba shvatiti. Jedno - kada osjetite da nijeste ni intelektualan ni emocionalan tip, onda dobro znajte da ste intelektualan tip jer je zbunjenost dio toga. Emocionalan tip nije nikada zbunjen. Onaj koji pripada grupi emocionalnih tipova neće osjećati takvu konfuziju. Emocije su uvijek potpune i cjelovite. Intelekt je uvijek podijeljen, izdijeljen, konfuzan. To je stvarna priroda intelekta. Zašto? Zato što intelekt zavisi od sumnje, a emocije zavise od vjere. Uvijek kada ima sumnje, ima i podjele; sumnja nikada ne može biti cjelovita. Kako i može? Prava priroda sumnje je sumnjičenje. Ona nikada ne može biti potpuna. Nikada ne možete u potpunosti sumnjati. Ako u nešto potpuno sumnjate, to postaje vjera.
Sumnja je uvijek konfuzija; u osnovi, kada sumnjate, vi sumnjate i u svoju sumnju. Ne možete biti sigurni u to. Sumnjičavi um, čak, ne može biti siguran ni u sumnju. Zato će izvjesna zbrkanost biti prisutna, a svaki sloj se oslanja na sljedeći sloj sumnje, konfuzije. Intelektualan tip uvijek osjeća na ovaj način: uvijek je prisutno osjećanje da: "Ja sam sada i ovdje, ne pripadam nigdje drugdje." Ili: "Nekada sam ovdje, a nekada tamo, nekada ovo, a nekada ono". Ali emocionalan tip je u skladu sa sobom. Pošto je vjera u temelju, emocije nijesu podijeljene. To je cjelovitost, individualnost. Zato, ako imate neku sumnju, ako nijeste sasvim sigurni kojem tipu pripadate, znajte dobro da pripadate intelektualnom tipu ljudi. Tada koristite tehnike koje su namijenjene intelektualnim tipovima. Ako ne osjećate nikakvu zbrku, tada pripadate samo emocionalnom tipu, osjećajnom tipu ljudi.
Na primjer, Ramakrišna - on je osjećajan tip. Vi ne možete izazvati sumnju u njemu; to je nemoguće, jer sumnja može biti stvorena samo ukoliko je ona već bila tu. Niko ne može izazvati sumnju u vama, ukoliko ona nije skrivena u vama. Drugi vam samo mogu pomoći da to izađe van. Oni to ne mogu stvoriti. Ni vjera ne može biti stvorena. I u tome vam pomažu drugi da se ona manifestuje, da izađe vani.
Vaš osnovni tip se ne može promijeniti, zato je veoma bitno da znate svoj osnovni tip - jer ako činite nešto što vam nije svojstveno, sa čime nijeste u skladu, vi tako samo gubite vrijeme i energiju. A tako ćete steći još mnogo više konfuzije, usljed tih pogrešnih napora. U vama se ne može stvoriti ni sumnja ni vjera. Vi već posjedujete sjeme jednog ili drugog. Ako posjedujete sumnju, bolje bi bilo da ne razmišljate o vjeri jer će to biti samo obmana i hipokrizija. Ako sumnjate, nemojte se plašiti. Čak i sumnja vas može odvesti do Božanskog. To treba da iskoristite.
Ponoviću vam: čak i sumnja vas može odvesti do Božanskog - jer ako vaša sumnja može poništiti Božansko, onda je ona jača od njega. Čak i sumnja se može iskoristiti. Od nje se mogu načiniti tehnike. Ali se nemojte obmanjivati. Postoje ljudi koji propovijedaju da ukoliko sumnjate ne možete dospjeti do Božanskog. Šta onda treba raditi? Tada treba da to potiskujete, da se prisiljavate, da to krijete, da stvarate lažno vjerovanje. Ali sve to će biti samo na površini. To nikada neće dotaći vašu dušu. Duboko u sebi ćete ostati sumnjičavi, a samo na površini, samo ćete spolja stvoriti utisak vjerovanja.
U tome je razlika između vjere i vjerovanja. Vjerovanje je uvijek lažno. Vjera je kvalitativna; vjerovanje je koncept. Vjera je kakvoća vašeg uma; vjerovanje je samo stečena vještina. Zato oni koji sumnjaju i plaše se toga, oni se vežu za vjerovanje. Oni kažu: "Ja vjerujem", ali oni nemaju vjeru. Duboko u sebi oni znaju da sumnjaju. Oni se stalno plaše toga. Ako dotaknete, ako počnete kritikovati njihovo vjerovanje, oni će se odmah razljutiti. Zašto? Čemu gnjev, čemu iritiranost? Oni nijesu iritirani zbog vas. Oni su se razljutili uslijed sopstvenog vjerovanja koje ste vi pomogli da izađe van. Ako ste pred čovjekom vjere, vi ga možete kritikovati; on se neće ljutiti jer vi ne možete uništiti njegovu vjeru.
Ramakrišna je taj tip, Čaitanja ili Mira - oni su osjećajni tipovi. Jedan od najljepših umova Bengala, Kešav Čandra, je krenuo da posjeti Ramakrišnu. On nije došao samo da ga sretne već i da ga pobijedi jer je Ramakrišna bio nepismen, uopšte nije išao u školu. A Kešav Čandra je bio jedan od najvećih umova ikad rođenih u Indiji, jedan od najoštroumnijih, logičarski intelekt. Bilo je izvjesno da će Ramakrišna biti poražen. Kada je Kešav Čandra stigao, svi intelektualci Kalkute su se okupili u Dakšinešvar da vide kako će Ramakrišna biti pobijeđen. Kešav Čandra je počeo sa raspravom, ali mora da je bio veoma obeshrabren jer je Ramakrišna veoma uživao u njegovoj raspravi - zapravo, previše je uživao u tome. Kada je ovaj iznio neko stanovište protiv Boga, Ramakrišna bi počeo da skače i pleše.
Njemu je počelo biti neprijatno, pa je rekao: "Šta to radite? Treba da odgovorite na moje argumente." Zapisano je da je tada Ramakrišna rekao: "Kada sam te vidio, moja vjera se učvrstila. Nemoguće je da postoji jedan takav intelekt bez Boga." Tako osjećajan tip gleda na stvari. "Zato sam pretpostavio", nastavio je Ramakrišna, "da ćeš prije ili kasnije postati veći poklonik od mene jer ti posjeduješ veći um. Kako se možeš sa takvim umom boriti protiv Božanskog? Takvo oštroumlje?Čak i jedna luda, jedan idiot nalik meni bi dospio do Boga. Kako je bilo moguće da nijesi dospio do Njega?"
On nije bio ljut, nije raspravljao, ali je tako pobijedio Kešav Čandru. Kešav Čandra je tada dotakao njegova stopala i rekao: "Vi ste jedini teist kojeg sam sreo sa kim je izlišno raspravljati. Gledajući vas u oči, gledajući vaše kretnje i način kako se ponašate prema meni, to je moj prvi bljesak da Bog postoji. Vi ste dokaz za to bez ikakvog dokazivanja." Ramakrišna je postao dokaz.
Intelektualan tip treba da prođe kroz sumnju. Nemojte sebi nametati nijedno vjerovanje; to će biti samoobmanjivanje. Vi ne možete nikoga obmanjivati. Samo možete sebe odmanjivati. Nemojte se prisiljavati; budite autentični. Ako je sumnja vaša priroda, onda prođite kroz sumnju. Sumnjajte koliko je god moguće i nemojte odabrati nijednu tehniku koja je bazirana na vjeri. To nije za vas. Odaberite neku tehniku koja je naučno ispitana. Nema potrebe da vjerujete.
Postoje dvije vrste metoda. Jedna je eksperimentalna, iskustvena. Nije vam rečeno da vjerujete. Rečeno vam je da je oprobate, a posljedica će viti vjerovanje, vjera. Naučnik ne može da vjeruje. On može da prihvati neku hipotezu na kojoj će raditi, na kojoj će eksperimentisati. Ako eksperiment pokaže da je u pravu, ako eksperiment dokaže da je hipoteza ispravna, on će donijeti takav zaključak. Do vjere se dospijeva kroz eksperiment. Zato postoje ovih 112 tehnika koje unaprijed ne zahtijevaju nikakvu vjeru sa vaše strane.
Zato su Mahavira i Buda intelektualni tipovi, a Ramakrišna i Čaitanja osjećajni tipovi ljudi. Usljed toga, Buda tvrdi da ne treba vjerovati u Boga; Bog ne postoji. On kaže: "Radi što ti kažem, ali nemoj vjerovati u mene. Iskusi ono što ti kažem i ako taj eksperiment dokaže da je to u redu, onda možeš povjerovati tome." Buda kaže: "Nemojte mi vjerovati, nemojte vjerovati u ono što govoim. Nemojte vjerovati samo zbog toga što sam ja to rekao. Eksperimentišite, prođite kroz to i sve dok ne dospijete do sopstvenog zaključka, ostanite u sumnji. Vaše iskustvo će postati vaša vjera." Mahavir kaže: "Nema potrebe da vjerujete u nikoga - čak ni u Gurua, ni u Učitelja. Samo uradite tehniku."
Nauka nikada ne kaže da vjerujete. Ona kaže da napravite eksperiment, da uđete u laboratoriju. To je za intelektualne tipove. Nemojte pokušavati da vjerujete prije no što uradite eksperiment. Vi i ne možete to pokušati. Tako ćete samo sve izvještačiti. Budite stvarni unutar sebe. Ostanite stvarni i autentični.
Ponekada se dogodi da čak i ateisti dospiju do Božanskog, upravo zbog njihove istine o sebi. Mahavir je ateist; on ne vjeruje u Boga. Buda je ateist; on ne vjeruje u nikakvog Boga. Zato se Budi dogodilo čudo. Rečeno je da je bio najmanje pobožan čovjek i čovjek koji je najviše ličio Bogu. Oboje - najmanje pobožan, a najsličniji Bogu. On je bio apsolutan intelektualac, ali je dospio do toga zato što nikada nije obmanjivao sebe. On je radio eksperimente. Šest godina je neprestano radio različite eksperimente: ove i one, ovakve i onakve i - nije vjerovao. Dok nešto nije dokazano da je istinito putem eksperimenta, on u to nije vjerovao. Zato bi uvijek nešto preduzimao i ako se ništa ne bi dogodilo, on bi to napustio.
Jednog dana je uspio. Upravo sumnjičenjem, sumnjičenjem i sumnjičenjem, eksperimentišući, trenutak je došao: taj trenutak je došao kada više nije bilo mjesta za sumnju. Bez nekog objekta, sumnja otpada. Sada više nema predmeta sumnje. On je sumnjao u sve i sada je sumnja postala izlišna. Sumnja je otpala, a u tom otpadanju - on se Realizovao. Tada je otkrio da sumnja i nije bila neka stvarnost: zapravo, to je bilo samo usljed sumnjičavstva, a vi ne možete sumnjati u sumnjičavca. Sumnjičavac je tu da kaže: "Ne, to nije u redu."
To ne mora biti u redu ili može biti u redu, ali ko je taj koji može reći da je nešto u redu ili nije u redu? Taj izvor iskazivanja je u redu, istinit je. Vi možete reći da nema Boga, ali ne možete reći: "Ja ne postojim", jer onog trenutka kada kažete: "Ja ne postojim", tada ste potvrdili sebe. Ko je načinio taj zaključak? Ne možete odbiti sebe, a da u isto vrijeme i ne prihvatite sebe. To je nemoguće. Čak i da negirate sebe, morate biti prisutni. Ne možete nekome reći, nekom gostu koji će zakucati na vaša vrata: "Ja nijesam kući". Kako to možete reći? To bi bio apsurd jer ako kažete: "Ja nijesam kući", dokazujete da ste tu.
Buda je sumjao u sve, ali nije mogao sumnjati u sebe. Kada je sve postalo sumnjivo i neupotrebljivo, on se konačno vratio sebi. Tada je takva sumnja bila nemoguća, zato je i otpala. On se iznenada probudio u svojoj stvarnosti, u sopstvenom izvorištu svijesti, u stvarnom podneblju svjesnosti. Tako je on bio najmanje pobožan, ali je bio najviše nalik Bogu. Zaista, prije njega još niko nije hodao ovom zemljom da je bio tako nalik Bogu. Ali njegov instinkt je bio intelektualan.
Postoje obadvije vrste tehnika. Ako osjetite da ste intelektualni, zbunjeni, sumnjičavi - nemojte koristiti tehnike vjere. One nijesu za vas. Sve tehnike nijesu za svakog. Ako imate vjere, nema potrebe da koristite neke druge metode - nema potrebe! Ako posjedujete vjeru, onda koristite one tehnike koje traže vjeru kao preduslov. Ali nastojte da budete autentični; to je osnovno. Veoma je bitno da to imate stalno na umu. Veoma je lako biti obmanut - VEOMA je lako da se obmanete jer mi nastojimo da oponašamo druge. Možete početi da oponašate Ramakrišnu, a da i ne znate da nijesta taj tip čovjeka. Ako budete oponašali, postaćete imitator; ništa vam se stvarno neće dogoditi. Možete imitirati Budu. To se događa svakodnevno jer se rađamo u religijama. Usljed toga se ponavlja mnogo besmislica. Vi se ne možete roditi u nekoj religiji; treba da odaberete. Religija nema ništa sa krvlju, kostima, rođenjem - ništa!
Neko se rodi kao budist. On može biti osjećajan tip, ali će morati da slijedi Budu. Tako će njegov cio život biti protraćen. Neko je rođen kao intelektualan tip. On može biti rođen kao muhamedanac ili može biti rođen i u nekom posvećenom kultu. Njegov život će biti protraćen, a on će biti izvještačen. Cio svijet je nereligiozan samo zato što je religija glupo povezana sa rođenjem. Tu nema nikakve veze. To treba svjesno da odaberete jer prvo morate da shvatite koji ste tip čovjeka, a tek onda da odaberete. Svijet će biti duboko religiozan onog dana kada svima dopustimo da odaberu svoju religiju, metod, tehniku, svoj put. Ali religija je postala organizovana i politička organizacija. Zato mi nastojimo da djetetu nametnemo religiju odmah pošto se rodi. Mi ga uslovljavamo religijom. Roditelji se plaše da im dijete može preći u drugu organizaciju. Još prije no što postane svjesno, dijete treba uništiti, usloviti, prisiliti. Prije no što postane svjesno i bude moglo da razmišlja o stvarima, njegov um mora biti uslovljen tako da ne može slobodno da misli. Vi ne možete slobodno misliti jer sve što pomislite je preduslovljeno.
Čitao sam Bertrana Rasela. On kaže: "Intelektualno gledano, Budu smatram većim od Isusa. Ali duboko u mom srcu to nije moguće prihvatiti: Isus je veći od Bude. Najviše što mogu, ukoliko bi prisiljavao sebe, mogu ih staviti u istu ravan, da su isti. Intelektualno sagledavajući, osjećam da je Buda gigant. Isus nije ništa prema njemu."
Odakle jedno takvo osjećanje? Zato što je i Bertran Rasel intelektualan tip i Buda mu je bliži, a Isus mu nije tako blizak. Ali njegov um je bio uslovljen hrišćanstvom. To nije bilo vjerodostojno jer ta upoređenja nijesu imala smisla. Ona su jednostavno ukazivala na Bertran Rasela. To nije govorilo ni o Budi ni o Isusu jer poređenje nije bilo moguće. Za one koji su osjećajni, Isus će izgledati veći od Bude. Ali ukoliko je taj budista, ako je rođen kao budista, to će biti teško. Njegov um će biti u nelagodnosti ako pomisli da je neko veći od Bude. To je teško, na neki način je nemoguće, jer bilo šta da mislite, to je već pothranjeno u vama: to je već umetnuto. Vaš um je poput kompjutera. Umetnute su mu informacije, pohranjeni su podaci. Vi ste već utemeljeni u neki besmisleni koncept, u tradicije. To ne možete tako lako odbaciti; zato je religija samo riječ. Samo neki ljudi mogu biti religiozni jer tek nekoliko njih se može pobuniti protiv vlastitih uslovljavanja. Samo revolucionaran um može postati religiozan - um koji vidi stvari oko sebe, koji vidi činjenice i tek onda odlučuje šta da radi.
Zato osjetite koji ste tip, pokušajte da osjetite svoj tip. To nije tako teško. Prva stvar: ako se osjećate zbrkano, vi ste intelektualan tip. Ako se osjećate sigurno, vjerujuće, onda produžite sa drugačijim tehnikama koje zahtijevaju vjeru kao osnovu. I drugo, zapamtite, nikada ne radite obadvije tehnike. To će samo stvoriti još više konfuzije u vama. Ništa nije loše; obadvije su u redu. Ramakrišna je u pravu, Buda je u pravu. Zapamtite jedno: u ovom svijetu vas mnoge stvari mogu odvesti do Istine - postoje mnoge staze. Tu ne postoji monopol. Čak i neki kontradiktoran put, neka sasvim apsurdna staza vas može dovesti do istog cilja.
“KNJIGA TAJNI 2”
(c) Osho International Foundation


FILOZOFIJA

PITAGORA JE TREBAO DA ISKUJE NOVU RIJEČ, i iskovao je predivnu riječ. "Filozofija" znači težnja ka mudrosti - to nije ljubav za znanjem; zapamtite, to je ljubav prema mudrosti. Znanje je intelektualno, mudrost je intuitivna. Znanje dolazi iz glave, mudrost dolazi od srca. Zato je to ljubav - ne logika već ljubav, ona nije proračunata već bezazlena, nije lukava već inteligentna, nije intelektualna već inteligentna. A on je iskovao i riječ "filozof", takođe - to je prijatelj mudrosti. Da li ste ikada primijetili? - uvijek kada sa nekim započnete neku raspravu više ste okrenuti svom egu nego istini. Ponekada, čak, uvidite i lažnost vaših rasprava, ali to ne možete prihvatiti jer vrijeđa ego. Vi raspravljate zato što je to vaše mišljenje, a ne zato što je to istina. Vi raspravljate protiv drugačijeg mišljenja zato što je to njegovo mišljenje, a ne zato što je to neistinito. Rasprava započinje ne zbog istine već nekog ego razloga - tada je to sofizam, tada je to veoma ružan fenomen.
Vi volite neku ženu - to je divno iskustvo. Ljubav između muškarca i žene sadrži veliku istinu, njen miomiris, blagostanje. To je jedna od najnevjerovatnijih misterija života. Ali kada idete kod prostitutke, to nije isto - fizički to je isto, ali spiritualno je sasvim drugačije. Prostitutka je ružna pojava: voljena je nešto božanstveno.
Filozofija je nalik voljenoj: sofizam je prostitutka. A sofisti čine upravo isto - prostituišu se. Oni su spremni da raspravljaju za bilo koga, za bilo koga ko je spreman da im plati. Ako platite sofisti, on će rasapravljati umjesto vas. Ako mu neko drugi plati više, on će raspravljati za njega. On je tada spreman i da raspravlja protiv vas ukoliko mu neko plati više.
Čuo sam:

Svake nedjelje je jedan sveštenik bio uznemiren zbog jednog starca koji je bio veoma poštovan, bogat i dobrostojeći, ali koji se nedolično ponašao u crkvi. On je običavao da sjedi upravo ispred sveštenika i čim bi on započeo službu, starac bi odmah zaspao i počeo glasno da hrče. A to je, naravno, bilo uznemiravajuće - upravo je sjedio ispred njega i hrčao.
Sveštenik je bio uznemiren i pitao se šta da radi? Čovjek je bio bogat i nije mu smio reći: "To nije u redu". Zato je našao način. Mali dječak, njegov unuk, je obično pratio starca. Sveštenik je pozvao dječaka i rekao mu: "Daću ti četiri annasa svake nedjelje - uvijek kada tvoj djed zaspe, ti ga samo prodrmaj, samo ga probudi." Dječak je bio sretan i to je uradio; stvar je djelovala.
Tokom tri naredne nedjelje sve je bilo sasvim u redu: čim bi starac počeo da hrče, dječak bi ga prodrmao. Ali četvrte nedjelje starac je zahrkao, sveštenik je čekao, ali dječak je i dalje sjedio mirno. Poslije službe on pozva dječaka i uputa ga: "U čemu je stvar? Zar si zaboravio?"
On mu odgovori: "Ne. Ali sada mi on plaća jednu rupiju. Rekao mi je: 'Ako me ne budeš uznemiravao, ja ću ti davati jednu rupiju."

To je bio slučaj i sa sofistima. Oni su bili spremni da diskutuju za svakoga, za bilo koga ko je bio spreman da im plati. Oni su bili veliki diskutanti. Ali mudrost nema ništa zajedničko sa raspravom! Buda nije bio diskutant - on je nešto iskusio. Ako je koristio logiku i jezik, to je bilo samo da bi iskazao ono što je iskusio, a ne da bi to dokazivao. On nije do svog iskustva dospio putem jezika i logike: on je to iskusio kroz meditaciju, a onda je upotrijebio jezik i logiku da bi to iskazao.
Logika i jezik su u redu kada su iskazivanja u pitanju, ali oni nijesu kreativni - oni su samo izražajni. Istinu je potrebno iskazati, tada su riječi korisne. Ali gledano spolja, veoma je teško rasuditi ko ispoljava svoje iskustvo, a ko se samo igra riječima. To je veoma teško za one koji još ništa nijesu sami iskusili.
Pitagora je došao u Indiju, sreo je velike mudre ljude; on je sreo velike mudrace, velike bramane. Po prvi put je vidio mudre ljude! Meditirao je godinama... postao je mudar čovjek na svoj način, postao je prosvijetljen. A potom se vratio u Grčku i vidio što se tamo dogodilo: zaljubljena je nestala - ostala je samo prostitutka.
On je iskovao te nove riječi - to su divne riječi, ali i one su zapale u istu zamku. Ako sada odetete na univerzitete, bilo na Istoku ili na Zapadu, nećete naići na filozofiju u Pitagorinom duhu; tamo ne borave filozofi, pogotovo ne na univerzitetima, u duhu Pitagore. Sada je na univerzitetima ponovo prisutan sofizam, a univerzitetski profesori i filozofi su ponovo postali sofisti. Stoga je filozofija na samrtnom odru - idite i uvjerite se u to na univerzitetima. Na hiljade studenata se upisuju na nauke, matematiku, fiziku, hemiju, bilogiju, geologiju. Pitajte koliko studenata pohađa filozofiju - mogu se izbrojati na prste.
Kada sam studirao filozofiju bilo je samo tri studenta. Ja sam bio jedan od njih, a dvoje drugih su bile dvije djevojke. Samo tri osobe, a odsjek je imao deset profesora - jedna trećina profesora na svakog studenta. A te dvije djevojke uopšte i nijesu bile zainteresovane za filozofiju. Njihov jedini interes je bio da dospiju do diplome - tako bi stekle boljeg muža. Pošto nijesu bile primljene ni na jedan drugi fakultet, zato su odabrale filozofiju. One uopšte nijesu bile zainteresovane za to.
To se događalo ponovo i ponovo... Jedan od profesora je bio veliki asketa; on se zarekao da neće pogledati nijednu ženu. Sada su bile dvije djevojke u grupi - zato je on morao da drži predavanja zatvorenih očiju. A te dvije djevojke su skoro uvijek bile odsutne tako da sam ja jedini tu sjedio pred njime koji je držao zatvorene oči. Tako sam ja naučio da slušam zatvorenih očiju - zapravo, on je pričao, a ja sam spavao.
Jednog dana je on to otkrio. Prvo je pomislio da sam i ja asketa i da sam se odlučio da ne pogledam ženu - on je bio presrećan da je pronašao makar jednu finu dušu. Cio univerzitet se smijao, a on je mislio: "Ovo je veoma dobro - makar je jedna osoba prisutna..." Ali jednog dana je to otkrio: pošto nije bilo djevojaka, on je mogao da otvori oči, a ja sam duboko spava.
Upitao me je: "U čemu je stvar?"
Rekao sam mu: "Stvar je u tome što ne vidim nikakvu filozofiju u tome što predajete. Zato je znatno bolje i korisnije da dobro spavam. To što predajete je samo smeće, trulež. Vi ne poznajete tu stvar!"
To je zaista bilo tako. A taj čovjek je bio pošten - prvo je bio šokiran, ali potom je otkrio istinu. Pošto je tog dana govorio o Patanđaliju i samadiju, ja sam ga upitao: "Znate li šta je samadi? Da li ste to ikada iskusili? Sve što govorite jeste učeno ali nije mudrost. Sve što govorite je mehanički; kompjuter to može obaviti znatno bolje i uspješnije od vas. Vi ste čitali o samadiju - ali čitati o samadiju ne znači i poznavati to. To je nalik slijepom čovjeku koji je čitao o svjetlosti i koji o tome može govoriti, on može biti sposoban i da piše velike teze o svjetlosti, ali on o tome ništa ne zna. On ništa o tome ne zna, baš ništa. On nema oči."
To se događalo u cijelom svijetu, a razlog tome nije bio zato što ljudi nijesu bili zainteresovani za istinu - razlog je bio taj što je filozofija ponovo postala sofistička. Najveći filozofi ovog vijeka nijesu ništa drugo do lingvisti, logičarski pozitivisti, logičarski sitničari. Bertrand Rasel, G. E. Mur, Ludvig Vitgenstein - sve velika imena u filozofiji, ali svi oni su bili veoma preokupirani jezikom. Oni nijesu bili zainteresovani da li postoji Bog ili ne; oni su se zanimali time na koliko se načina može upotrijebiti riječ "Bog", da li je ta upotreba ispravna ili ne, može li se riječ "Bog" upotrijebiti ili ne može i, ako se može upotrijebiti, koje značenje ta riječ donosi. Oni nijesu bili zainteresovani za istinu o Bogu: oni su se samo zanimali za riječ "Bog" - i to su analizirali.ž
Samo pomislite na osobu koja analizira riječ "ljubav" - možete li takvu osobu nazvati ljubavnik? Ljubav je nešto što treba iskusiti, nešto što treba proživjeti. Filozof, biti istinski filozof, znači da treba biti filozof života. Suština riječi filozofija znači nešto što je egzistencijalno, iskustveno; to treba da bude utemeljeno u meditaciji, a ne u argumentaciji. Tako je "filozofija" ponovo pala na loš glas. Potrebna je nova riječ. Na primjer, bolje bi bilo da se riječ "filozofija" zamjeni sa "filousija". Usija dolazi od korijena riječi "suština". "Filousija" bi značila onog koji žudi za suštinom ili Bitnošću, onog koji ne želi samo da o tome razmišlja već i da to iskusi, ostvari, uvidi.
To je uistinu značenje indijske riječi za filozofiju - darshan. Darshan znači uvidjeti, vidjeti. Bolje bi bilo da i sada činimo istu stvar koju je činio i Pitagora prije dvadeset pet vjekova. On je riječ sophia promijenio u "filozofija". Sada je potrebno ponovo promijeniti riječ "filozofija" - ja predlažem "filousija": žednja za iskustvom suštine ili Bitnosti, a ne samo za razmišljanjem o tome.

“Vječna filozofija”
(c) Osho International Foundation

Osho E-glasnik novembar 2020. br. 56

  OSHO MONTENEGRO OSHO ®      E - Glasnik Novembar 2020. broj 56 -Vizija  Novog čovjeka - Tema:  POŠTOVANJE ŽIVOTA   “...