OSHO® E - Glasnik
Tema:
SAMOĆA
„Kada jednom vašu
usamljenost zamijenite sa osamljenošću, čitav sadržaj se mijenja. Osama ima
ljepotu i uzvišenost, pozitivnost; usamljenost je siromašna, negativna, mračna,
tužna.“
Niko
ne želi da bude sam. Svako želi da pripada grupi, i to ne samo jednoj grupi već
mnogim grupama. Osoba pripada religioznoj masi, političkoj partiji, Rotari
klubu, a postoji tako mnogo raznih malih grupa da im možete pripadati. Usljed
izvještačenosti čovjek želi da bude podržan dvadeset četiri sata dnevno; bez
podrške ne može da opstane. Onog trenutka kada čovjek ostane sam, on počinje da
osjeća čudno ludilo. U strahu da: „Ja gubim sebe, moja čula, moje zdravlje, moj
um – sve“, jer svojstvo koje vam je dato od drugih sadrži sve te stvari – to će
vam izgledati kao da ćete poludjeti. Zato vi odmah započinjete da radite bilo
što samo da sačuvate svoju zaokupljenost. Ako nema ljudi, makar postoji neka
aktivnost. Stoga, lažno ostaje zaokupljeno, i djelovanje ne nestaje. Zato bivate
zauzeti, radite bilo što besmisleno.
Samoća je ružna ideja. Usamljenost je ideja koja dolazi kada pokušate da pobjegnete od sebe a ne možete pobjeći. Tada zapadate u samoću – gubite druge. Vi ne vidite vaše prisustvo, vi primjećujete prisustvo drugih – vaše čitavo usmjerenje je pogrešno. Vi ne gledate u sebe, vi gledate vani. Vi kažete: „Neki prijatelj treba da je ovdje, ili možda da ja odem u restoran? Ili da odem u neki klub, ili bioskop ili da gledam TV? Što da radim?“ Vi ne gledate unutar sebe, vi gledate napolje. Vi čekate druge, vaše oči traže druge – a drugih nema. Kada drugih nema, vi se osjećate sami. Kada ste sa sobom, vi osjećate osamljenost.
OSHO
Meditation: Courage to be silent and alone
OSAMA
Vaša
osama je vaša istina. Vaša osama je vaša božanstvenost. I to ne znači da vi
treba da odete u planine, vi možete biti osamljeni i na pijaci. To je samo
pitanje da budete pribrani, budni, da promatrate; zapamtite da ste vi samo
potpuna pažljivost - posmatranje. Tada ste u osami bilo gdje da se nalazite. Vi
možete biti u masi, vi možete biti u planinama, to ne čini nikakvu razliku, vi
ste upravo jedno isto posmatranje. U svjetini vi posmatrate svjetinu; u
planinama vi posmatrate planine. Sa otvorenim očima, vi posmatrate egzistenciju;
sa zatvorenim očima, vi posmatrate sebe. Vi ste samo jedno: posmatrač. A taj
posmatrač je veliko ostvarenje. To je vaš buddha,
to je vaša priroda prosvjetljenja, vaše buđenje.
Mi
smo rođeni sami, mi živimo sami i mi umiremo sami. Osamljenost je naša prava
priroda, ali mi toga nijesmo svjesni. Pošto nijesmo toga svjesni, mi ostajemo
stranci prema sebi; i umjesto da uvidimo našu osamu kao ogromnu ljepotu i
blaženstvo, tišinu i mir, spokojstvo u egzistenciji, mi to brkamo sa
usmaljenošću. Usamljenost je pogrešno tumačenje osamljenosti. Kada jednom vašu
usamljenost zamijenite sa osamljenošću, čitav sadržaj se mijenja. Osamljenost
ima ljepotu i uzvišenost, pozitivnost; usamljenost je siromašna, negativna,
mračna, tužna. Zato svi bježe od usamljenosti. To je nalik rani, to boli.
Pobjeći od toga, jedini način je da budete u masi, da budete dio društva, da
imate prijatelje, da stvorite porodicu, da imate supruga ili suprugu, da imate
djecu. U masi je osnovni napor da budete sposobni da zaboravite usamljenost.
Ali niko nije uspio da to zaboravi. To što je prirodno, vi možete pokušati da
to ignorišete, ali vi to ne možete zaboraviti; to će se ukazivati ponovo i
ponovo. I taj problem postaje složeniji jer vi to nikada niijeste vidjeli
onakvo kakvo jeste – vi ste to prihvatili kao činjenicu da ste rođeni
usamljeni. Značenje u rječniku je isto, a to ukazuje na um ljudi koji su
stvarali rječnike. Oni uopšte ne razumiju ogromnu razliku između usamljenosti i
osamljenosti. Usamljenost je praznina. Nešto joj nedostaje, nešto je potrebno
da to ispuni, a ništa je ne može ispuniti jer je to, kao prvo, pogrešno
shvaćeno.
Oni
koji su spoznali osamljenost govore nešto apsolutno drugo. Oni kažu da ne
postoji ništa ljepše, mirnije, radosnije od biti u osami.
Osho
Golden future
TERAPIJA
SAMOĆA JE
RANA
Samoća
je rana koja može preći u tumor. Mnogi ljudi više umiru zbog samoće nego od
neke druge bolesti. Svijet je pun usamljenih ljudi, a zbog njihove usamljenosti,
oni rade svakakve glupe stvari da nekako popune tu ranu, tu prazninu, tu
ispraznost, tu negativnost. Usamljena osoba počinje previše da jede, upravo da
bi se osjećala ispunjeno. Usamljena osoba počinje da se goji. Usamljena osoba
počinje da pije alkohol ili uzima droge: od lakih do LSD-a, jer želi da
zaboravi sebe. Usamljenost je veoma ružna, veoma užasavajuća, nalik je smrti od
koje čovjek želi da pobjegne. Usamljena osoba sjedi ispred TV-a zalijepljena za
svoju stolicu četiri sata, pet sati, čak i šest sati.
Čovjek
je rođen u porodici, među ljudskim
bićima. Od samog prvog trenutka, on nije bio sam, zato je stekao određenu
psihologiju da uvijek bude sa ljudima. U samoći se počeo osjećati uplašeno -
nepoznati strah. On nije bio sasvim svjestan od čega se plaši, ali kada se
udaljio od mase nešto unutar njega je postalo nelagodno. Biti sa drugima je
prijatno, lagodno, ugodno. Upravo zbog tog razloga, on nikada nije došao do
spoznaje o ljepoti osamljenosti, taj strah ga je u tome spriječavao. Pošto je
rođen u grupi, on je ostao dio grupe; i kada je odrastao, on je počeo da stvara
nove grupe, nova udruženja, nove prijatelje. Već postojeće zajednice ga nijesu
zadovoljavale: nacija, religija, politička partija. On je stvarao svoja nova
udruženja: Rotari klub, Lions klub. Ali sve te strategije su bile samo da
izbjegne jednu stvar: biti sam.
Čitavo
životno iskustvo je da budete zajedno sa ljudima. Samoća izgleda skoro kao
smrt. Na neki način, to je smrt. To je smrt ličnosti koju ste stvorili u
svjetini. To vam je poklon od drugih. Onog trenutka kada izađete iz svjetine,
vi, takođe, izlazite iz ličnosti. U masi tačno znate ko ste: znate vaše ime,
znate vaše diplome, znate vašu profesiju; znate sve što je potrebno za vaš
pasoš, za vašu ličnu kartu. Ali trenutkom izlaska iz mase, koji je vaš
identitet, ko ste vi? Iznenada postajete svjesni da nijeste vaše ime – vaše ime
vam je dato; vi nijeste vaša rasa – kakve veze ima rasa sa vašom sviješću? Vaše
srce nije hindu ili muhamedansko, vaše biće nije ograničeno nekom političkom
granicom nacije; vaša svijest nije dio neke organizacije ili crkve. Ko ste vi?
Iznenada vaša ličnost počinje da iščezava. U tome je strah: smrt ličnosti.
Dakle,
vi ćete trebati da otkrijete nešto novo. Vi ćete se po prvi put pitati ko ste. Vi
ćete trebati da počnete da meditirate na činjenici: „Ko sam ja?“ A postoji
strah da možda ne budete uopšte neko. Možda nijeste neko, već samo kombinacija
mišljenja svjetine: da nijeste ništa osim vaša ličnost. Niko ne želi da bude
ništa. Niko ne želi da bude niko. A zapravo svi su niko – svako je niko. To
znači da treba odbaciti ličnost koja je poklon od svjetine. Kada izađete iz te
mase, vi ne možete ponijeti taj poklon sa sobom u svoju osamu. U vašu osamu, vi
ponovo treba da otkrijete svježinu, a niko vam ne može dati garanciju da li
ćete unutar vas naći nekoga ili nećete. Oni koji su dospjeli do osame nijesu
nikoga našli tamo. Ja zaista mislim nikoga. Nema imena, nema oblika veća samo
čisto prisustvo, čisti život, bezimeni, bezoblični. To je zaista istinsko
uskrsnuće, a za to je svakako potrebna hrabrost. Samo veoma hrabri ljudi su
bili sposobni da prihvate sa radošću njihovu ništavnost, njihovo ništa. Nihovo
ništa je njihovo čisto biće – to je i smrt i uskrsnuće, oboje.
Osho
Golden future
MEDITACIJA
CENTRIRANJE
Cijela nauka meditacije nije ništa drugo do
centriranje: kretanje ka centru, ukorijenjivanje u središtu, boravljenje u
njemu. Odatle se mijenja čitav vidik. Talasi mogu još biti tu, ali oni ne
dosežu do vas. Sada vidite da oni ne pripadaju vama, to je samo sukob na
površini sa nečim tuđim. A kada pogledate iz središta, malo po malo, sukob
nestaje. Vi se malo po malo opuštate. Malo po malo prihvatate da, naravno,
postoji jak vjetar i da će se stoga talasi podići, ali vi više nijeste zabrinuti;
čak se i u talasima može uživati. Ničega lošeg nema u njima.
Problem nastaje kada ste i vi na
površini. Vi ste u malom čamcu i jak vjetar počinje da duva, što podiže ogromne talase na pomahnitalom
okeanu. Naravno, vi ste zabrinuti, uplašeni ste do smrti! Vi ste u opasnosti,
svakog trenutka talasi mogu prevrnuti vaš mali čamac, svakog trenutka se smrt
može dogoditi. Što da radite sa vašim malim čamcem? Kako možete bilo što
kontrolisati? Ako pokušate da se borite sa talasima, vi ćete biti poraženi.
Borba neće pomoći, vi treba da prihvatite talase. Zapravo, ako možete da
prihvatite talase i dopustite da se vaš čamac, makar i tako mali, kreće sa
talasima, a ne protiv njih, tada neće biti opasnosti. Talasi su tu, vi ih
jednostavno prihvatite. Samo dopustite da se krećete sa njima, a ne protiv
njih. Postanite dio njih. Tada se ogromno zadovoljstvo javlja.
U tome se sastoji cijela
umjetnost surfovanja - kretanje sa talasima, a ne protiv njih. Sa njima - što
je moguće bolje, tako da ne budete drugačiji od njih. Surfovanje na talasima
može postati velika meditacija. Ono vam može dati bljeskove unutrašnjeg jer to
nije borba, to je prepuštanje. Kada jednom to spoznate, čak i talasi mogu biti
zadovoljstvo, a to se može spoznati kada budete na sve gledali iz vašeg centra.
Kada jednom dospijete do centra, vi počinjete da uživate u svemu što se događa
na površini. Zato je cijela stvar u tome da se ne borite na površini već da
kliznete ka centru. Tu je gospodarenje a ne kontrola koja je nametnuta. Tu je
gospodarenje koje se spontano događa kada ste centrirani. Centriranje u
svijesti je gospodarenje umom.
Osho
Svjesnost
OSHO ART
„Zen slikarstvo
nije rađeno na zapadnjački način. U zapadnjačkom slikarstvu ćete naći da slikar
dorađuje: preko jednog sloja slike je drugi sloj, zatim još jedan sloj slike, i
on tako nastvalja da dorađuje i usavršava sliku. Zen slikar ne radi tako, to je
nemoguće. On koristi određenu vrstu papira, papira od riže na kojem možete
povući samo jedan potez. Ne možete to ispraviti - treba da to ostavite tako. Papir je tako
tanak, i ako pokušate da nešto ispravite, sve će se pokvariti.“
OSHO
HAIKU
*
Basho zapisa:
OSAMLJEN JE MOJ PUT!
NIKO OSIM MENE NE PROLAZI NJIM
U OVAJ POZNI JESENJI DAN.
Samo zamislite
kasni jesenji dan: ubrzo će zalazak sunca, ubrzo će biti pregršt boja,
psihodeličnih boja na horizontu – divan jesenji dan. Niko osim njega ne prolazi
njim. On tu govori o njegovom unutrašnjem putu: “Niko osim mene ne prolazi njim – osamljen je moj put!” Osamljen je
svačiji put.
Majstor samo
može da ukaže, može da usmjeri svoj prst ka mjesecu, ali vi treba da gledate
mjesec, ne prst. Ako gledate njegov prst, vi ćete propustiti mjesec, vi ćete
propustiti majstora, njegovo ukazivanje. A to se događalo takozvanim religijama.
Oni su se držali prsta: neko Isusovog prsta, neko Krišninog prsta, neko
Muhamedovog prsta. Niko nije gledao mjesec. A pošto ti ljudi njih ne razumiju,
oni su veoma radosni: “Moj prst gleda šest stotina miliona katolika!” Papa je
neizmjerno sretan: “Šest stotina miliona ljudi drži moj prst?” Ali u pitanju
nije prst, u pitanju je mjesec.
Put je osamljen.
To je put unutra vas. Majstor može ukazati. Ja to činim svakog dana: ukazujem
gdje da idete, kako da idete, koliko vam je energije potrebno da tamo stignete,
kakvo iskustvo će se dogoditi na tom putu, i kakva iskustva će se dogoditi kada
stignete do središta vašeg bića.
Ja samo mogu
ukazati, ali vi treba da idete. Ako vi ne idete, ja sam bespomoćan.
VIDEO
LUBAV I OSAMLJENOST
MAJSTOROV SMIJEH
Pedi i Šimus su sjedjeli u pabu "Brbljiva
kučka" i raspravljali o svojim suprugama.
"Ja ne razgovaram sa mojom ženom nedjeljama",
reče Šimus.
"Stvarno?", promrmlja Pedi. "U čemu je
stvar. Jesi li ljut na nju?"
"Dođavola, ne", uzvrati Šimus. "Ja se samo
bojim da je prekinem!"
